Eurozona – uspjeh i bez Grčke
Nemojmo se zavaravati. Sve ukazuje na to da će Europska monetarna unija za koji dan imati jednog člana manje. Član je doduše od sporednog ekonomskog značenja, ali ima veliku simboličnu snagu za europske integracije. Je li to početak kraja eura?
„Ako zakaže euro, zakazat će Europa“ – ova rečenica je teatralna, pretjerana i pogrešna, čak i kada dolazi iz usta njemačke kancelarke Angele Merkel. Euro ne može propasti sve dok postoji netko tko ga priznaje kao sredstvo plaćanja. A priznaju ga Amerikanci, Azijci, Rusi, Brazilci i ostatak svijeta – s Grčkom ili bez nje.
Ipak, moramo se priupitati je li možda euro pogrešno konstruiran, pa zbog toga neminovno tjera slabije članice monetarne unije u propast?
Godinama prije uvođenja eura njemački sindikati su uzvikivali „Mi kažemo euru – da!“. Tada sam u nevjerici trljao oči. Zar sindikati nemaju ekonomiste? Zar ne znaju da odustajanjem od nacionalne valute svaka zemlja odustaje od oprobanog sredstva devalvacije vlastite valute? Zar sindikati nisu znali da je bez vlastite valute samo pitanje vremena kada će se smanjiti plaće, kada će porasti nezaposlenost, a da će oni koji još imaju posao morati raditi duže?
Za one koji su početnici u ekonomiji da napomenemo: Svaka država koja je u ekonomskim teškoćama može devalvacijom pojeftiniti svoju valutu. To ima nekoliko prednosti: Uvoz poskupi, što dovodi do discipliniranja pri uvozu. A proizvodi za izvoz na svjetsko tržište budu jeftiniji. To jača međunarodnu konkurentnost zemlje. Često se zaboravlja da se istovremeno povećavaju i izravne investicije, jer su u domaćoj valuti odjednom jeftinije.
Tada, sredinom devedesetih, pribojavao sam se da će zemlje na jugu Europe upasti u velike ekonomske nevolje ako odustanu od svoje valute. Međutim, najprije se dogodilo nešto drugo. Od 1995. je bilo jasno koje će zemlje postati članice ekskluzivnog europskog monetarnog kluba. Najprije su sve te zemlje nagrađene izuzetno niskim kamatama pa su se mogle još više zadužiti. Tako je počela zabava na jugu – a u Njemačkoj se dogodilo nešto drugo. Sindikati su se odrekli borbe za veće plaće, očuvanje radnih mjesta je imalo prioritet. Ekonomisti staloženo o tomu kažu da je Njemačka deset godina interno smanjivala cijenu rada, pa se od europskog bolesnika opet pretvorila u ekonomsku lokomotivu kontinenta. U međuvremenu upravo to Njemačkoj prigovaraju Amerikanci, Francuzi i Talijani, mada bi ti prigovori bili umjesniji da stižu iz drugih država.
Nemojmo se zavaravati. Sve ukazuje na to da će Europska monetarna unija za koji dan imati jednog člana manje, koji je od marginalnog ekonomskog značenja, pa to neće ugroziti uspjeh eurozone. To će tako ostati, koliko god bilo gorko za grčke građane.