Europa je (pre)dugo potcjenjivala opasnost od ebole

Najkasnije u ožujku, kada je održan prvi koordinacijski sastanak u Bruxellesu, Europskoj uniji je moralo biti jasno kakva opasnost prijeti regijama pogođenima ebolom. Akcije za suzbijanje epidemije u dalekoj Africi su se, međutim, odugovlačile. Najprije su obećana prva sredstva za pomoć pa su pokrenuti prvi projekti na terenu… Tijekom ljeta je odgovornima i vodstvu EU-ove humanitarne organizacije ECHO postalo jasno da će biti potrebna i dodatna pomoć. Financijska pomoć je obećana, ali se još u kolovozu pokazalo da postoje problemi s regrutiranjem medicinskog osoblja.

Ono što je u Bruxellesu pjevala već svaka ptica na grani, sada je očito stiglo i do ministara vanjskih poslova koji su, između krize u Ukrajini i borbe protiv terorizma u Siriji, našli vremena i za ebolu. Oni su samokritički priznali da su potcijenili razmjere krize u Zapadnoj Africi. Moglo bi se reći da je politički vrh Unije predugo spavao, jer činjenice su bile dostupne doslovno u "vlastitoj kući" – dostavila mu ih je Unijina organizacija ECHO.

Ministri su se aktivirali tek sada, jer je u Europskoj uniji došlo do prvih zaraza. Isto je i u Sjedinjenim Državama. Nešto se pokreće tek kada se opasnost približi. Do sada je Afrika bila daleko. Sada se, međutim, mora pružiti brza i efikasna pomoć kako bi Liberija, Sijera Leone i Gvineja obuzdale epidemiju. Europska unija mora brzo popuniti prazninu koju ne mogu popuniti ni vlade niti zdravstveni sustavi tih zemalja.

Mnogo grešaka su napravile i vlade u Zapadnoj Africi. Ali sada se više nema što filozofirati, sada se mora zajednički potegnuti. Novca ima dovoljno, nedostaje obučenih dobrovoljaca koji bi iz Europe otišli u Afriku. Tek sada se počelo s masovnijim regrutiranjem i obukom tih hrabrih ljudi. To je vrlo kasno, jer važan je svaki dan. U izvršavanju ovih zadataka moraju prednjačiti velike članice Unije – Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija i Španjolska. Oslanjati se na strukture i pretromu koordinaciju EU-a i drugih nadnacionalnih organizacija značilo bi gubljenje dragocjenog vremena.

Europska unija će sada najprije izabrati jednog "povjerenika" i razmotriti mogućnost formiranja Civilne misije EU-a. Ali vremena više nema, treba odmah djelovati. Unija već ima jednu angažiranu koordinatoricu – nadležnu povjerenicu Georgijevu koja na opasnosti od ebole ukazuje još od ožujka. Kome i zašto treba još jedna razina koordinacije je pitanje na koji odgovor znaju očito samo ministri vanjskih poslova.

Dobra ideja jest da se formiraju "Bijele kacige" – svojevrsna europska interventna jedinica. Ali to u aktualnoj situaciji više ne može pomoći. "Bijele kacige" bi bile dobre za neku buduću epidemiju. Da bi se spriječilo daljnje širenje ebole, u pogođenim državama moraju biti izgrađeni i ojačani zdravstveni sustavi. Osim toga, mora se poboljšati edukacija stanovništva u Zapadnoj Africi. Za to će biti potrebne godine i to mora postati važan cilj politike razvojne pomoći Europske unije. Ignoriranje problema ne pomaže i dolazi na naplatu – prije ili kasnije.