EU: pet godina od najvećeg proširenja
1. svibnja 2009
Od Malte do Poljske, od Cipra do Estonije posvuda se slavilo uoči prvog svibnja 2004. godine. Kao i ovdje na njemačko-poljskoj granici. „Moja unuka je plesala na mostu preko Odre i to mi se svidjelo“, kaže jedan stariji gospodin. Jedan mlađi dodaje: „Ovo je poseban dan, čovjek mora biti ovdje.“
Bio je to poseban dan i za tadašnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova Joschku Fischera, koji je na njemačko-poljskoj granici državo govor. „Večeras nastaje nova Europa. Večeras nastaje prostor mira. Večeras nastaje Europa koja znači budućnost za sve nas. Slavimo to danas ovdje.“
EU umoran od širenja
Ali, nije svima bilo do slavlja. Upravo u Njemačkoj mnogi su strahovali da će im život otežavati jeftina konkurencija s istoka. Te je strahove pokušao raspršiti tadašnji njemački kancelar Gerhard Schröder: „Problemi koji bi mogli nastupiti na tržištu rada, u uslužnom sektoru, kod kriminala, kod doseljavanja, njih bismo imali u većem obujmu bez Europske unije. A bez proširenja bi smo se teže mogli boriti protiv negativnih posljedica nego što to možemo činiti s proširenjem. Važno je da to postane jasno.“
Njemačka i druge stare članice EU-a zaštitile su se dodatnim mjerama od potpuno slobodnog doseljavanja iz novih članica na nekoliko godina. Iako su se strahovi pokazali kao uglavnom neosnovani, u Europskoj uniji se polako proširio opći umor od širenja. 2006. je austrijski savezni kancelar, tadašnji predsjedatelj Vijeća EU-a Wolfgang Schüssel, preporučio da se to raspoloženje uzme u obzir: „Ali, istovremeno znam da postoje granice sposobnosti Unije da prima nove članice. I zato mislim da će sad pitanje sposobnosti primanja novih članica postavi važan element.“
Bez Lisabonskog sporazuma nema širenja?
2007. su još primljene Rumunjska i Bugarska, ali u međuvremenu je posvuda rašireno odbijanje daljnjeg proširenja. To ima veze i s činjenicom da još nije riješeno pitanje unutarnjih reformi EU-a, koje su predviđene Lisabonskim sporazumom. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy to je ovako izrazio na početku francuskog predsjedanja EU-om u ljeto 2008. godine: „Za proširenje Europe potreban je Lisabonski sporazum. Ako nema sporazuma, vraćamo se Sporazumu iz Nice. A Ugovor iz Nice znači Europu 27-orice koja se ne može širiti, a da ne promijeni svoje institucije.“
U posljednje vrijeme još su došle financijska i gospodarska kriza. One osobito jako pogađaju neke od novih članica EU-a, a od starih zahtijevaju veću odgovornost. Nijedna vlada unutar EU-a ne dovodi u pitanje veliko proširenje iz 2004. godine. Ali, oduševljenje zbog ostvarenja jednog europskog sna prvog svibnja 2004. godine već odavno je splasnulo.
Autor: Christoph Hasselbach / Anto Janković
Odgovorna urednica: Andrea Jung-Grimm