Erdoganov izborni debakl

Turski birači su demokratski odlučili: postoje dva nedvosmislena gubitnika i jedna stranka koja je na dobitku. Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan i njegova stranka koju je svom snagom podržavao, vjersko-konzervativni AKP, spadaju u gubitnike. A kurdska stranka HDP (Halkların Demokratik Partisi, Demokratska stranka naroda) prvi put je prešla izborni prag od deset posto i zasluženo ušla u Veliku narodnu skupštinu u Ankari.

Za Erdogana je takav rezultat u stvari pravi debakl. On je sve stavio na jednu kartu, u namjeri da pretvori Tursku u predsjedničku republiku. Kršeći obvezu neutralnosti predsjednika države, tjednima je krstario zemljom i vrbovao za AKP. Istovremeno, nije se ustručavao od najžešćih verbalnih napada na protivničke političare i stranke. Birači su, osim toga, kaznili i njega i njegovog nasljednika na dužnosti stranačkog šefa Ahmeta Davutoglua za zloupotrebu vjere u političke svrhe.

AKP je 2002. s Erdoganom prvi put pobijedio s 34 posto glasova, prije četiri godine je za ovu stranku glasalo skoro 50 posto, a prije godinu dana je Erdogan na prvim direktnim predsjedničkim izborima osvojio 52 posto glasova. Sada se mora zadovoljiti sa 40 posto. Erdogan je priželjkivao dvotrećinsku većinu koja bi mu omogućila promjenu Ustava. To će ostati utopija. Jasan gubitak apsolutne većine prisilit će AKP na koalicije, jer bi inače stranka morala u oporbu, pa bi joj sudbina bila neizvjesna. U posljednja dva desetljeća su jake vladajuće stranke u Turskoj potpuno marginalizirane nakon što bi njihov šef postao predsjednik države.

Glasovi posuđeni kurdskoj stranci HDP

Kurdska stranka HDP ne bi sada smjela, ponesena uspjehom, precijeniti svoju snagu. U suprotnom bi na mogućim izvanrednim parlamentarnim izborima već na jesen mogla opet postati izvanparlamentarna oporba. Oba predsjednika te stranke , Selahattin Demirtas i Figen Yüksekdag, moraju imati na umu da su im glasove „posudili“ mnogi tradicionalni birači drugih stranaka, pa i vladajućeg AKP-a. Naime, u svim društvenim slojevima vladao je veliki otpor prema Edoganovom planu da ustavnim promjenama zacementira svoju moć i udalji Tursku od pluralističke demokracije.

HDP mora dokazati da je demokratska stranka svih turskih naroda, kako joj i ime kaže. Mora uvjeriti birače da nije političko krilo militantne kurdske organizacije PKK. U ratu između PKK i turske države je od 1984. poginulo 40.000 ljudi. Zato desni i lijevi turski nacionalisti vrebaju priliku da potisnu HDP iz parlamenta. Krajnji desničari iz stranke MHP teško podnose činjenicu da je HDP osvojio skoro isto toliko glasova kao i oni. Za kurdsku stranku bi bilo fatalno kada bi političkim taktiziranjem pokušala postići puštanje na slobodu šefa PKK Abdullaha Öcalana, koji je u zatvoru već 16 godina.

Koliko god bila gorka pilula koju sada mora progutati Erdogan, toliko bi bilo opasno da dosadašnja oporba precijeni svoje snage. Ona je profitirala od arogancije Erdogana i njegove stranke, kojima su ovaj put birači očitali lekciju.