Turska na prekretnici

Turska u stvari ima razloga za slavlje: na parlamentarnim izborima se bira 25. saziv parlamenta republike stare 92 godine. No, predizborna kampanja je ispod svake razine, pa nema mnogo razloga za slavljeničko raspoloženje. Prije bi se moglo reći da ovoj članici NATO-a poslije mnogih verbalnih niskih udaraca, uvreda, kampanja mržnje i krvavih napada, predstoje burna unutarnjopolitička vremena. Za to je odgovoran šef države Recep Tayyip Erdogan. On je prekršio svoju obvezu da tijekom predizborne kampanje bude neutralan. No ne samo to: on je demokratske izbore za nacionalnu skupštinu pretvorio u izjašnjavanje o sebi i svom planu da tursku pretvori u republiku predsjedničkog tipa i tako cementira svoju političku svemoć.

Izbori kao „oslobodilački rat“

Za Erdogana ovi parlamentarni izbori predstavljaju „oslobodilački rat“. To je izraz kojim je povezao progon okupacijskih sila iz zemlje poslije Prvog svjetskog rata za vrijeme Mustafe Kemal-paše Atatürka. Ali, ta usporedba je potpuno neprimjerena. Jer, tada se radilo o podjeli nasljedstva Osmanskog carstva koje je propalo kao ubožnica Europe. Danas Erdogan više nema šanse za ulazak u povijest na temelju ekonomskih uspjeha koje je njegova vlada imala do prije godinu dana. 52 posto glasova na neposrednim predsjedničkim izborima u kolovozu prošle godine dovelo ga je do pogrešnog zaključka da su on i njegov AKP nepobjedivi.

Ahmet Davutoglu kao premijer i šef vjersko-konzervativne stranke AKP može samo sanjati o uspjesima kakve je imao njegov prethodnik na tim dužnostima. Nakon osvajanja 34 posto glasova prilikom prve izborne pobjede AKP-a 2002. i gotovo 50 posto osvojenih glasova prije četiri godine, sada mu – prema rezultatima svih vjerodostojnih anketa – predstoji opasan pad. Njegov cilj da s 367 od 550 zastupničkih mjesta dobije dvotrećinsku većinu nužnu za mijenjanje ustava sada je nerealan. Dapače, AKP-u sada prijeti gubitak apsolutne većine zbog čega će biti prisiljen na ulazak u koaliciju – što je Erdogan do sada odlučno odbijao kao političku katastrofu.

Koalicije – neizbježne

Lijevo nacionalističko-kemalistički CHP sa socijaldemokratskim aspiracijama, kao i desno nacionalistički MHP, također odbacuju ideju o koaliciji s AKP-om. No, pitanje je hoće li odoljeti iskušenju da ja ipak formiraju – ako im se za to ukaže prilika. To vrijedi i za kurdski HDP, koji svoje ciljeve poput stvaranja demokratskog okruženja za razvoj Kurda, alevita i drugih etničkih i vjerskih manjina ne može ostvariti dok je u oporbi. Za postizanje tog cilja HDP mora prijeći izborni prag od deset posto. Ako je vjerovati ispitivanjima javnog mnijenja, nije upitno hoće li to ostvariti, već za koliko postotaka će uspjeti prijeći izborni prag. Naime, mnogi Erdoganovi protivnici, pa i među Turcima, mogli bi glasati za HDP kako bi predsjedniku dali lekciju.

Naravno da Erdogan zna da od zastupljenosti HDP-a u parlamentu ovise i njegova vlastita budućnost i budućnost AKP-a. Zato se u svojim nastupima kao „čovjek nacije“ zanio i u verbalnim ispadima jednom HDP nazvao „strankom Armenaca i homoseksualaca“, a drugi put je izjavio da HDP zastupa i zabranjeni militantni PKK koji je „prije 30 godina počeo rat protiv Turske u kojem je poginulo više od 40.000 ljudi“. Takvim parolama mržnje Erdogan je prokockao i posljednje rezerve političkog kredita u državi.

Erdoganov panični strah od gubitka moći i uloge predsjednika koji ima samo reprezentativnu funkciju doveo je do situacije u kojoj se Turska našla na raskršću. Parlamentarni izbori odlučuju od tome hoće li zemlja, čija želja za članstvom u EU-u više nije tako jednoznačna, okrenuti leđa modernom ili će ostati na kolosijeku političke i ekonomske razboritosti. Ako odstupi od univerzalnih vrijednosti Europe, ta zemlja u neposrednom susjedstvu regija nemirnog Bliskog istoka mogla bi ponovo postati „bolesnik na Bosforu“ – kako su nekada Osmansko carstvo ponižavajuće nazivali njegovi protivnici.