Duž Save kroz pustoš

Prva jutarnja kava u dvorištima kafića – Sremska Mitrovica djeluje spokojno. Ni po čemu se ne bi moglo naslutiti da se u ovom mjestu cijelih tjedan dana vodila bitka za obranu grada od nabujale Save i da su iz mnogih drugih gradova pristizali dobrovoljci za izgradnju obrambenog štita. Međutim, na nekih 500 metara od središta grada, bedemi od naslaganih vreća sa pijeskom, viši od metar i pol, podsjećaju na veliku opasnost koja je prijetila Mitrovčanima. Gradonačelnik Branislav Nedimović obilazi okolna mjesta gdje se još uvijek slažu vreće. „Naš krizni stožer je poduzeo sve mjere koje se tiču organizacije ljudi i opreme, prije svega mislim na mehanizaciju, pijesak i sve što je neophodno za podizanje nasipa za još oko metar visine“, kaže on za DW. Nedimović objašnjava da su ovih dana imali najviši vodostaj koji je ikada zabilježen u ovom gradu – čak 867 cm, što je 65 cm više od prethodnog rekordnog mjerenja.

Iz južnog dijela Mitrovice preventivno je evakuirano nekoliko tisuća stanovnika, od kojih je oko 700 bilo smješteno po kolektivnim centrima. Jedan od tih centara je i sportska dvorana„Pinki“ u kojoj je ostalo pedesetak ljudi, polovina od toga volonteri. Sjede u kafiću u predvorju koji služi kao improvizirana menza. Odjeća, hrana, voda, higijenska sredstva stoje naslagani na novom terenu unutar dvorane, zajedno sa gomilama vreća s pjeskom. Ljudi opušteno ćaskaju, razmjenjuju nova saznanja i komentiraju hitnu situaciju koja se iz njihovog grada preselila u Sremsku Raču, selo na samoj granici sa Bosnom i Hercegovinom, kuda kreće i naša ekipa.

Vedro raspoloženje iz Mitrovice pretvara se u bijes i ogorčenost samo pet kilometara dalje, u selu Laćarak. Danima je ovdje vladao kaos. Mještani su bijesni na lokalnu vlast, kažu da su bili ostavljeni sebi i da su sami uspjeli spasiti što se spasiti moglo. U blizini su i sela Bosut i Morović, iz kojih je stanovništvo takođe evakuirano.

Na strani Srbije, granični prijelaz s BiH stoji otvoren. Rampe su podignute, a granični policajac kroz prozor ureda dobacuje da se može proći do Sremske Rače, ali ne i na bosansku stranu. Kamioni natovareni vrećama i drugom opremom odlaze do Sremske Rače, isporučuju pošiljku, pa se vraćaju, a u selu ih, na središnjem kružnom toku, dočekuju mještani i dobrovoljci iz drugih mjesta, koji užurbano nadograđuju bedeme. Selo je za samo nekoliko dana potpuno opasano zidovima i zemljanim nasipima. Poplavni val više ne može prijeći brane, uvjeren je Radivoj Golubović, predsjednik mjesne zajednice. „Ovdje uopće nije prijetila opasnost od rijeke, dok nije došlo do izlivanja u Hrvatskoj. Nasip oko Sremske Rače bi izdržao poplavni val i tri metra visine, međutim, desilo se to da nam je voda došla praktično iza leđa.“ Sremska Rača ipak nije doživjela sudbinu susjednog sela, Jamena, koje je cijelo poplavljeno, a svi stanovnici evakuirani – u Rači su preventivno iseljeni žene i djeca, toliko dugo dok postoji opasnost.

Volonteri neće kući

Odmah po izlasku iz Sremske Mitrovice, na skretanju za Šabac, stoji policajac i preusmjerava promet. Govori kratko da se ovuda ne može, jer je selo Drenovac poplavljeno i upućuje na pravac prema Bogatiću. Duž puta se redaju naselja, a što se više približava Šapcu, sve se češće nailazi na imanja s potopljenim dvorištima, vrtovima, štalama. Neki stanovnici su se već vratili i traže način za sanaciju štete.

Zgradu Crvenog križa, nedaleko od ulaska u Šabac, nije teško prepoznati. Ispred vrvi od mladih ljudi u crvenim prslucima, tisuće litara vode u balonima i paketima naslagani su ispred ulaza. „U ponoć između petka i subote dobili smo poziv od Crvenog križa Srbije da se očekuje izvanredno stanje i za tri sata nam je stigao prvi kontigent hrane i vode iz robnih rezervi“, priča za DW Snježana Petrović, koordinatorka Crvenog križa u Šapcu. Kaže da su danonoćno angažirali punih tjedan dana. Umorna je, ali neskriveno ponosna na svoje volontere. Petrovićeva kaže da ih ima toliko da ih ponekad mora tjerati kućama kako bi se odmorili, ali volonteri ne žele otići. U udarnoj noći, kada je pristiglo nekoliko tisuća dobrovoljaca iz Beograda, bilo je previše ljudi. „Mogli smo i sami. No sretni smo da su ljudi dolazili iz drugih gradova, čak su u jednom trenutku i vraćeni autobusi dobrovoljaca, jer nije bilo potrebe za njima“, kaže ona i dodaje: „Nismo doživjeli to što je doživio Obrenovac, zato što je preventiva dobro odrađena“.

Sava je poplavila dio Starog grada, zajedno s tvrđavom i izletničkim prostorom. Naseljeni dijelovi gradskih četvrti nisu poplavljeni. I ovdje su, dakle, deblji kraj izvukla sela oko grada.

Najduža noć u životu

Na samom ulazu u Obrenovac iz pravca Šapca stoji policijska kontrolna točka – policajci prilaze vozilima, provjeravaju dokumenta i namjeru ljudi koji su se uputili u grad. Novinare – ne puštaju. Kažu da je najavljena grupa novinara bila puštena „na sat vremena, u jedan dio grada“, nakon čega su ih ispratili i ponovo zatvorili ulaze. Sve koji ne mogu proći preusmjeravaju na Surčin. Ipak, nešto manje od kilometra odatle, na Obrenovac se nadovezuje naselje Zvečka, u koje se život polako vraća. Automobili, motori i autobusi mimoilaze se s vojnim, vatrogasnim i spasilačkim vozilima. Ispred jedne kuće stoji kamion češke spasilačke službe, koja pumpama izvlači vodu iz jednog dvorišta.

Preko puta te kuće stanuje Slavica Vuković. U gumenim čizmama izlazi iz svog poplavljenog dvorišta, hodajući po improviziranoj stazi od zidarskih blokova. „Zvali smo ove Čehe da dođu i ispumpaju nam vodu iz dvorišta, ali kažu da nemaju dovoljno jaku pumpu“, priča ova žena. Ona je, sa suprugom i kćerkom, jedna od rijetkih koji su svojevoljno izbjegli evakuaciju i ostali u Zvečki. Kćerka nije željela ostaviti njihova dva psa. „U srijedu i četvrtak, voda je polako počela puniti dvorište, podigla se do druge, treće stepenice. A u petak... kada je to počelo hukati, kao u brdu kada se čuje onaj jak žubor, misliš da odnosi sve. Još je bila i noć. Mislim da nam je ta noć bila najduža u životu, nikad da svane.“

Njezina kćerka Jelena ne krije bijes na odgovorne i više puta naglašava kako nisu bili upozoreni na nesreću koja se sprema. „Bijesna sam, i zbog sebe i zbog svojih prijateljica koje imaju djecu. Trebali su javiti ljudima da postoji opasnost, da ljudi izađu, da se sklone, a ne ovako. Tu nitko nije radio svoj posao kako treba“, kaže ona. Dodaje kako se na njihovo naselje voda sjurila iz tri pravca – od Save, s kanala i sa Kolubare. Pokazuju nam fotografije načinjene sa terase – dobro se vidi kako je njihovom ulicom, umjesto prometa, tekla prava rijeka.

Ispred kuće stoji mala obiteljska prodavaonica, u koju ovih dana Jelena slaže ono što uspije dobiti od humanitarne pomoći. Susjedni mogu svratiti i uzeti što im treba. U blizini ne postoji nikakvo mjesto gdje bi se moglo dobiti najosnovnije pa mještani moraju zaustavljati vojna i policijska vozila na putu. „Samo čekaš kamione da prođu i da ti nešto izbace. Danas sam zaustavila neke momke u automobilu, oni su meni s usana pročitali riječ 'voda', tako da su stali i dali mi“, kaže Jelena. U njihovoj kući već nedjelju dana nema vode, dok su struju dobili. Međutim, njihovi susjedi bračni par Đorđević, tek su stigli iz prihvatilišta i u svojoj kući su zatekli samo blato i uništeni namještaj; struje i vode nema, ali je njihovo šestoro djece na sigurnom. Obje obitelji, Vuković i Đorđević, nadaju se da će netko od nadležnih konačno doći i ispumpati vodu iz dvorišta, a Đorđevići čekaju i na uputstva kako da očiste i dezinficiraju kuću.

Prihvatilište u Areni

Na putu za Surčin, na još jednoj kontrolnoj točki, policija pregledava osobne dokumente onih koji bi željeli proći i provjerava prtljažnike. Čim se prođe most na Savi, nailazi se na nekoliko poplavljenih dionica puta, gdje voda skoro guta kotače automobila. Dan se završava ispred Beogradske arene, u kojoj posjetitelji prolaze kroz strogu proceduru, a po ulasku je obavezno nošenje zaštitne maske i rukavica. Za samo nekoliko dana, kroz ovo prihvatilište prošlo je više od 1.400 ljudi, a ostalo ih je oko 500. Volonteri kažu da su stanovnici Umke, Bariča i tek poneki iz Obrenovca pušteni vratiti se svojim kućama.

Studentica Petra Kukić je kao volonterka ovdje već nekoliko dana. Nije mogla, kaže, sjediti kod kuće i osjećati se beskorisno, dok je nekim ljudima potrebna pomoć. „Ima dosta ljudi koji bi pričali s nama, traže nekoga da ih sasluša, jer im je teško“, priča Petra za DW. „Oni nešto traže, vi im to donesete i onda se sjete da bi mogli nešto i ispričati. Neki su skroz pozitivni, a drugi sasvim u depresiji.“ Petra kaže i da je ljudi često pitaju za informacije o stanju u njihovim mjestima. „Ovdje ima televizora, ali nisu oni toliko koncentrirani da bi mogli pratiti vijesti, pa nas pitaju kada će se moći vratiti kući, koliko je kuća očišćeno, što će se desiti ako im je kuća skroz srušena…“

Velika dvorana Arene služi kao skladište, dok su madraci i privremeni šankovi s namirnicama, pićem i časopisima poredani u predvorju. Tu ljudi sjede, leže, spavaju, razgovaraju. Mnogi hvale volontere i spasitelje. Jedan doziva, vidio je novinare. Dušan Martinov iz Stublina, sela koje je potpuno evakuirano, ima potrebu reći kako su on i njegovi susjedi morali sami spašavati svoje obitelji i ostatak romskog naselja, jer nitko nije dolazio po njih. „Nitko nam nije ostao u Stublinama, tako da ne možemo saznati kakvo je stanje tamo sada“, kaže on. „Čuo sam se sa jednim prijateljem koji mi je rekao da je mnogo loše u kući, da je sve propalo zbog toga što je voda dugo stajala u kućama, da je namještaj propao... I gdje ćemo biti, kako ćemo se vratiti, ništa ne znamo.“

Jedan od volontera u Areni je i Ivan Milinčić, koji je po izbijanju krize u Šapcu, krenuo s drugim dobrovoljcima organiziranim prijevozom iz Beograda. Za tu noć kaže da ne bi volio da se ponovi. „Kada je Vučić pozvao da se ide u Šabac i rekao da postoji prijevoz, ja sam odmah skočio i krenuo sam, pošto moje društvo nije htjelo. Organizirali su nam prijevoz do tamo, a poslije se nismo mogli vratiti pa smo blokirali put, jer nam nisu dali autobus.“ Ivan kaže i da ih je na kraju, poslije više sati čekanja, u Beograd vratio jedan šabački autobus.

Svjetla u Areni se negdje prigušuju, a negdje i potpuno gase. Djeca i dalje jurcaju hodnicima, igraju se igračkama ili pak nogomet s volonterima. Stariji odlaze na spavanje. Pred njima je najmanje još jedan dan iščekivanja odgovora na pitanje hoće li se moći vratiti u svoje domove i što ih tamo čeka.