Državno kumstvo za slom hrvatskog trgovačkog carstva

Agrokor, najveća privatna tvrtka u Hrvatskoj, na rubu je poslovnog kraha uslijed naraslih dugovanja u visini od približno četiri i pol milijarde eura. Točan iznos duga i njegova struktura još uvijek nisu sasvim pouzdano poznati, zna se tek da su najveći vjerovnik ruske banke na čelu sa Sberbankom, koje potražuju oko milijardu i 300 milijuna eura. Ipak, vjerojatno najzanimljiviju vijest u svemu predstavlja činjenica da tako značajan ekonomski moment zapravo nije bio jasno i naširoko razglašen sve do negativne reakcije na Zagrebačkoj burzi dionica u ponedjeljak, 13. ožujka. Sporadičnih je glasova bilo, međutim, dok su najviše hrvatske vladine instance i najveći mediji negirali krizu, ili je naprosto ignorirali.

Uloga državne politike u ovoj priči pokazat će se tako najzanimljivijim segmentom ukupne dramaturgije Agrokorova sloma. Razmjeri slučaja lako su uočljivi prema samim brojevima koji prate kompaniju čiju glavnu aktivnost čine trgovina i proizvodnja hrane: poslovanje u sedam država, s preko 60 tvrtki-kćeri, i s oko 60 tisuća zaposlenih, pola od toga u Hrvatskoj. Nadalje, riječ je o približno dvije tisuće dućana u pet država i o približno 1.100 kioska, a dodajmo tome i cifru od oko dvije tisuće dobavljača robe – samo u RH. Čitav koncern na čelu s većinskim vlasnikom Ivicom Todorićem svrstava se na 11. mjesto najvećih kompanija Srednje i Južne Europe, s konsolidiranim godišnjim prihodom od oko 50 milijardi kuna.

Sve velike stranke krive za krizu

Nameće se pitanje kako je onda moguće da su hrvatski ministri još prošli tjedan negirali katastrofalnu situaciju u kojoj se zatekao Agrokor, a da bi se ovog tjedna hladno distancirali od njega; primjerice, potpredsjednica vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić. No i ovaj bi put bilo pogrešno taj grijeh pripisivati samo aktualnoj vlasti, znamo li da je i ekonomski strateg SDP-a Branko Grčić nedavno pozivao javnost na „prestanak širenja pesimizma“ oko Agrokora. Odnos državne politike prema tom koncernu, naime, tiče se svih velikih stranaka, bez obzira što je Todorić izvorno bio miljenik HDZ-ove vrhuške. Tek s kontinuiranim popuštanjem njegovu interesu moglo se dogoditi da Agrokor danas državi navodno duguje oko 800 milijuna eura za PDV, a dobavljačima preko dvije milijarde eura za preuzetu robu.

Agrokor stoga više nipošto nije samo problem Ivice Todorića koji će ga uskoro, među ostalim, silom prilika možda i napustiti. Posrijedi je niz složenih vezanih aspekata koji se posredstvom te kompanije razgranavaju u više slojeva hrvatske ekonomske i socijalne politike. Ali, upravo zato se konačno očekuje i određena primjerena intervencija države kako bi se spasilo ono što se još dade spasiti, budući da Hrvatska sebi nipošto ne može dopustiti nekontrolirano urušavanje Agrokora. S jednom bitnom razlikom u odnosu na dosadašnju praksu, jer takav intervencionizam više ne smije voditi računa primarno o koristoljublju pojedinca, nego o dobrobiti građana. Odnose političara i Agrokora ionako otpočetka karakteriziraju brojne vanredne povlastice u poslovanju i ekskluzivni državni poticaji.

Vezani problemi u susjednim zemljama

„Čaša se prelila preko noći“, ustvrdio je neovisni ekonomski komentator Guste Santini za DW, „ali problem je postojao već s prvom kapljom. Država se sad mora upetljati u razrješenje situacije, što podrazumijeva ozbiljno restrukturiranje kompanije. Jedan od mogućih izlaza bila bi dokapitalizacija, mada ne mogu tvrditi koliko bi RH trebala biti raspoložena ući u takav proces. Nemoguće je to reći bez detaljne analize stanja, a jasno je da bi financijski angažman države značio dodatne garancije i zaduženja s negativnim reperkusijama na javni dug i kreditni rejting RH. U svakom slučaju, diskretna komunikacija među partnerima od kojih su banke na prvome mjestu, ostvarit će više negoli direktna špekulacija.“

Santini drži da je Agrokor svakako veći problem za Hrvatsku od npr. Ine koja je do jučer privlačila najviše ekonomsko-političke pažnje u Hrvatskoj. Također, treba imati u vidu da je Agrokor koncern čije poslovanje – tako i problemi – ima utjecaja na više okolnih zemalja. Prvenstveno na Srbiju, Sloveniju, te Bosnu i Hercegovinu: po 11 i pol tisuća zaposlenih, otprilike, u Srbiji i Sloveniji, i približno 5300 u BiH. Ali već krajem prošle godine došlo je do problema u Sarajevu gdje je zapelo s otvaranjem jednog velikog Agrokorova centra, da bi i u Srbiji koncem veljače bila obustavljena isporuka struje dućanima Mercatora, poduzeća koje je dijelom tog koncerna. Uostalom, slovenski prodajni lanac Mercator, a koji je Todorić otkupio prije dvije i pol godine, označio je početak rizičnog poslovanja i serije problema za Agrokor.

Odlazak Todorića, ali i dijela radnika

„Državna politika ne može spasiti Agrokor“, mišljenja je ekonomski analitičar Domagoj Mihaljević, „ne zato što ne bi htjela, kako sugeriraju izjave saborskog predsjednika Bože Petrova i ministra financija Zdravka Marića, nego zato što ne postoje novci da se pokriju toliki dugovi koncerna. Politici preostaje da bude posrednik u vrlo uskim Todorićevim opcijama, ili tzv. junior-partner Rusima. Ako pak Todorić ne pronađe strateškog partnera ili se ne dogovori s bankama oko njihova ulaska u vlasništvo, tvrtki preostaje samo stečaj.“ Ipak, ovaj naš sugovornik smatra da Agrokor neće propasti, budući da je riječ o profitabilnom poduzeću, ali će neminovno doći do restrukturiranja zbog prezaduženosti. „A taj će postupak ipak rezultirati određenim negativnim posljedicama - dio radnika i kooperanata ostat će bez posla“, rekao nam je Mihaljević.

I dok se svakodnevno očekuju prijelomne vijesti o raspletu oko Agrokora, mediji prenose sumorne snimke praznih polica Konzuma i ostalih trgovačkih poduzeća u koncernu. Predviđa se skori odlazak Ivice Todorića iz Agrokorove uprave i rasprodaja poduzeća-kćeri, to ne skrivaju više ni ministri od kojih su se neki, kroz dugi niz godina, regrutirali upravo iz te kompanije. No upada u oko da vlasti još ne žele priznati koliko točno iznosi Todorićev porezni dug, opravdavajući se čuvanjem poslovne tajne, premda se manje dužnike izvrgava javnoj sramoti kroz službenu objavu njihovih imena i dužničkih cifri. Više od epiloga s Agrokorom, pesimizam stoga izaziva pretpostavka da će navike hrvatskih političara koji štite partikularne interese bliskih im pojedinaca, nekako već nesmetano preživjeti i ovu krizu.