Hrvatska porezna reforma

Nova hrvatska porezna reforma, iako zapravo nasljeđe bivše vlade, postala je svojevrsni test za određivanje smjera Plenkovićevog HDZ-a, ali i cijele Vlade. Ako su pred izbore tvrdili da su drugačiji, da žele bolju Hrvatsku, u kojoj će se bolje živjeti, ni Plenković niti ministar financija Zdravko Marić sada ne mogu izbjeći  propitivanje onih oko 60 posto od svih zaposlenih u Hrvatskoj, a to su oni koji zarađuju mjesečno do 7.764 kune bruto.

Ako se toj masi građana koji zarađuju prosječnu hrvatsku plaću ili još manje od nje, doda masa nezaposlenih, to je sigurno bila kategorija građana koja je najgorljivije zazivala promjene i „reforme“ te stoga ne čudi što oni sada ponudu porezne reforme promatraju sa svoje pozicije. Hoće li imati ikakve koristi od nje? Sada ili jednom kasnije?

Dio ekonomista i kreatori reforme takvo propitivanje smatraju populističkim pretjerivanjem i nerazumijevanjem pravog smjera reforme, a to je pojednostavljenje sustava, olakšavanje pozicije malog i srednjeg poduzetništva, zadržavanje kvalificirane radne snage, a ministar Zdravko Marić naglašava da se onima s manjim primanjima dalo mnogo, jer je sada mnogo veći broj građana izuzet iz tzv. poreznih škara.

Ekonomistica Katarina Litva, glavna gospodarstva savjetnica Nezavisnih hrvatskih sindikata, ne slaže se s ministrom. U razgovoru za Deutsche Welle ističe da „predložene izmjene u prevelikoj mjeri idu u korist onih s vrlo velikim primanjima što se i očituje kroz značajno veće postotno i nominalno povećanje tih primanja“. A to nije moralo biti tako, kaže Litva. „To se moglo izbjeći drukčijim određivanjem stopa, a ne izbacivanjem najmanje i snižavanjem najveće. Ovako osmišljen sustav pogoduje isključivo visokim primanjima i smanjuje progresivnost sustava. Ono što na prvi pogled izgleda dobro, a odnosi se na dizanje neoporezivog dijela dohotka u biti dodatno remeti postojeći sustav u smislu povećane nemogućnosti iskorištavanja prava na porezne olakšice u ime uzdržavanih članova što se najviše očituje kod nižih razina primanja, a nisu isključena niti prosječna niti iznadprosječna primanja do određene razine“, upozorava Litva.

Za to nudi i vrlo konkretnu simulaciju na primjeru prosječne plaće. Primjerice, samcu s prirezom od 12% i prosječnom bruto plaćom od 7.764,00 kn neto plaća će rasti za 42,69 kn, zaposlenom s jednim uzdržavanim djetetom za 149,09 kn, dok zaposlenom s dva uzdržavana djeteta za 66,01 kn. Kod prosječne razine plaća zaposleni s jednim djetetom mogu u potpunosti iskoristiti pravo na uvećanje neoporezivog dijela dohotka što je i vidljivo kroz veće povećanje u odnosu na samca, dok kod zaposlenih s dva uzdržavana djeteta to nije slučaj i vidljivo je kroz manje povećanje u odnosu na zaposlene s jednim uzdržavanim članom. Zaposlenici s troje ili više uzdržavane djece ili članova kod većine razina primanja, izuzev ekstremnih, uopće neće moći u cijelosti iskoristiti pravo na povećanje neoporezivog dijela dohotka što dovodi u pitanje smisao postojanja takvog sustava oporezivanja.

To nije slučaj s vrlo visokim primanjima. Tako će primjerice razina bruto plaće od 60.000,00 kn mjesečno s prirezom od 12% u neto iznosu samcu rasti za 2.437,37kn, zaposlenom s jednim uzdržavanim djetetom za 2.560,57kn, a zaposlenom s dva uzdržavana djeteta za 2.753,21kn. Katarina Litva kao dokaz da onima s najslabijim primanjima ova reforma u životu ne znači nikakav pomak nabolje, izdvaja primjer kako razinama primanja do bruto iznosa od 4.875,00 kuna, ako osoba ima jedno uzdržavano dijete, i do bruto iznosa od 7.150,00 kuna, ako osoba ima dva uzdržavana djeteta, plaća u neto iznosu neće rasti niti za lipu.

Nisu zahvaćeni ni liječnici niti informatičari

Litva smatra da se javnost obmanjuje najavama da je porezna reforma usmjerena prema zadržavanju kvalificirane, stručne radne snage: „Preko oporezivanja dohotka zaposlenima s niskim razinama primanja nije moguće značajno povećati plaću jer su dosada plaćali vrlo mali porez ili ga uopće nisu plaćali, ali nije u redu da će do značajnog povećanja plaća doći tek na razinama bruto plaća od približno 25.000,00 kuna. Ako je ciljana skupina tzv. visoki srednji sloj, postavlja se pitanje tko ga čini, jer podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju kako primjerice informatičari i liječnici ne pripadaju skupini čije će neto plaće značajno porasti tj. njihova prosječna bruto plaća ne prelazi bruto iznos od 20.000,00 kuna. Pod pretpostavkom i da iznosi 20.000,00 kuna, teško da će samca s prirezom od 12% 185,92 kune odgovoriti od odlaska u inozemstvo.“

Dok ekonomistica Katarina Litva naglašava da zaposlenima s ispodprosječnim i prosječnim primanjima u Hrvatskoj porezna reforma ne donosi nikakav korak naprijed, Maruška Vizek, ravnateljica Ekonomskog instituta s kojeg je nekoliko stručnjaka bilo uključeno u kreiranje reformskih rješenja (ali ona osobno nije sudjelovala) smatra da je ipak treba promatrati kao svojevrsno olakšanje poslovnom sektoru, koje dugoročno može pomoći i „najranjivijim kategorijama društva“. No, ne želi se upuštati u procjene kada bi to građanima s manjim plaćama i nezaposlenima zbog ove predložene reforme moglo biti bolje u Hrvatskoj.

Vizek  prije svega upozorava: „Ne raspolažemo odgovarajućim simulacijskim modelima koji bi bili u stanju točno procijeniti dinamiku učinaka porezne reforme na gospodarstvo te je nemoguće sa sigurnošću tvrditi koliki će biti učinci i kada će se dogoditi.“ Ali ipak nastavlja: „Ono što se načelno može reći na osnovi iskustva drugih zemalja koje su provodile ovakve reforme jest da pojednostavljivanje poreznog sustava i proširenje porezne osnovice stimulira aktivnosti poslovnog sektora te se može očekivati dugoročno povećanje potencijalne stope rasta. Povećanje potencijalne stope rasta pak dugoročno povećava porezne prihode, što znači da bi porezna reforma trebala u konačnici proizvesti više poreznih prihoda koji bi se zatim trebali redistribuirati najranjivijim društvenim skupinama.“

Ravnateljica Ekonomskog instituta smatra da bi cjelokupnoj poreznoj reformi ipak trebalo dati podršku: „S obzirom da je ovo prva ozbiljnija i konkretnija porezna reforma kojoj svjedočimo u zadnjih petnaestak godina i s obzirom da prema mom mišljenju nije izvjesno da će ova Vlada uspjeti izdržati cijeli mandat, što znači da će biti upitno kakva će biti politička klima za godinu dana, mislim da je reformu bolje uvesti sada dok Vlada još uvijek ima dobar rejting i dok partneri u toj Vladi nisu rastrzani međusobnim razmiricama. Drugim riječima, zbog proizvoljnosti ekonomskih prilika u Hrvatskoj u ovom slučaju na žalost vrijedi jedna dobro poznata narodna uzrečica – poreznu reformu bolje uvesti sada jer za godinu dana: tko živ tko mrtav.“