Druga dimenzija prkosa zajedničkoj valuti
14. studenoga 2018
Usprkos državnom dugu od oko 131% BDP-a Italije, Rim do roka kojeg je odredila Europska komisija nije izradio proračun koji bi dozvoljavao dogovoreni državni deficit od 0,8%. Umjesto toga, stigla je izjava talijanskog potpredsjednika vlade Luigia Di Maia kako je „naše uvjerenje da je ovaj proračun ono što ova zemlja treba kako bi se ponovno osovila na noge" i kako Rim nema namjeru udovoljiti zahtjevu Bruxellesa. U ovom proračunu je predviđen talijanski državni deficit od 2,4%, ali i stručnjaci su uvjereni da će on brzo postati još mnogo viši.
Jedan od njih je i Joachim Starbatty, ekonomist i neovisni njemački zastupnik u Europskom parlamentu: „Već i ta brojka je zasnovana na pretpostavkama koje nisu realne. Ako realno procijenimo stopu gospodarskog rasta i nezaposlenosti, ako bolje pogledamo (u proračunu predviđene državne) izdatke, onda će deficit iznositi daleko preko 3%." Zato i jest Europska komisija zabrinuta zbog ove tvrdoglavosti Rima.
Isti novac, različite politike
Ali zapravo to najbolje pokazuje jedan od najvećih urođenih mana zajedničke valute: postoji zajednički novac, ali razdvojena fiskalna politika. „Kad je bilo odlučeno ujediniti platežno sredstvo, nije se bilo spremno ili se nije bilo u stanju ujediniti i financijsku politiku", tvrdi i Berhold Busch iz Instituta njemačkog gospodarstva u Kölnu. Nastojalo se pravilima u paktu o stabilnosti (takozvani „Maastriški kriteriji") postaviti smjernice fiskalnoj politici svakoj članici, ali to je zapravo ostalo mrtvo slovo na papiru: praktično sve zemlje su već na tisuće puta prekršile ta pravila.
I tu je onda i druga velika urođena greška eura: isprva su sami predsjednici vlada zemalja zone eura odlučivali o prekršitelju. A s obzirom na to da su to zapravo bili gotovo svi, tako i o kazni zapravo nikad nije bilo odlučeno. To se promijenilo u doba dužničke krize: sad Europska komisija odlučuje o trenutnom grješniku i tu je europski povjerenik Pierre Moscovici već upozorio Italiju.
Ekonomski stručnjak Busch zato ne isključuje mogućnost da bi Italija ovaj puta doista mogla biti kažnjena. Ne na kraju jer je i sukob poprimio nove razmjere: „Dosad nikad nisu bili sporni okviri samog pakta stabilnosti eura. Uvijek se tek pokušavalo 'kreativno' protumačiti ta pravila. Ali sad imamo slučaj da jedna država kaže: ta pravila nas više ne zanimaju." Kakva kazna uopće može biti određena, o tome Bruxelles još ne govori. To može biti novčana globa, dakle da Italija i pored svih svojih dugova još mora plaćati Bruxellesu za svoju „rasipnost". Ali to može biti i suspenzija Italije iz određenih oblika europskih potpora.
Žuti, ali crvenog kartona – nema
No eurozastupnik Starbatty ne vjeruje da će Italija popustiti, jer Europska unija zapravo nema pravog sredstva kojim bi kaznila neku članicu. To je kao u nogometu kad sudac pokaže žuti karton. „Ali ako ne postoji i crveni karton, onda niti žuti ne koristi ništa", misli Starbatty.
„Crveni karton" bi bilo isključivanje iz igre – dakle u ovom slučaju izbacivanje iz zajedničke valute. Ponovno preuzimanje nacionalne valute je teoretski moguće, ali tu je naglasak na atribut „teoretski": Zajednička valuta je mnogo sličnija katoličkom braku koji će trajati „dok vas smrt ne razdvoji". Jer ne samo da je platežno sredstvo, nego su i dugovi u domaćoj valuti – što je i u slučaju Italije ili Grčke euro, tako da je to nešto posve drugo nego na primjer dug Argentine izražen u američkim dolarima.
Dok je upitno ima li (europska) politika neko pravo sredstvo, Busch vjeruje u drugu, mnogo snažniju silu pritiska: tržište novca. „Trenutno Italija ima 480 milijardi eura obveznica koje trebaju biti refinancirane u tijeku slijedeće godine. A tu će onda biti odlučujuće po kojim kamatama će dobiti tu pozajmicu." Upravo to je bio razlog što je i Grčka uvijek prijetila kako će se oglušiti na zahtjeve EU-a, ali onda je baš svaki grčki premijer ipak marljivo rezao troškove i morao štedjeti.
Još su stari Rimljani govorili...
No i tu je u međuvremenu ugrađen „sigurnosni ventil" koji je praktično stalno otvoren: pozajmice Europske središnje banke, odnosno njen otkup državnih obveznica. Ali i ESB to neće moći činiti zauvijek, već i zbog toga što u jednoj Njemačkoj već vlada opasnost od „prezagrijavanja" gospodarstva. Kamate će morati početi rasti, što će za Italiju biti smrt. I to je još jedna urođena mana eura: nametnuta je jedna politika novca za potpuno različita gospodarstva. One size fits all – a znamo da već i kod odjeće to rijetko funkcionira, kod privreda čitavih nacija funkcionira još manje.
Jedno je sigurno: potpuno je pogrešno u istoj rečenici uopće i spomenuti i dugove Italije i dugove jedne Grčke. Jer to su potpuno druge dimenzije dugova: Italija je članica skupine najrazvijenijih zemalja svijeta i njen dug od 131% BDP-a je golem iznos od oko 2.300.000.000.000 eura (dva bilijuna i tristo milijardi). A tu i džep ESB-a nije tako dubok da bi je izvukao iz svake nevolje.
Za eurozastupnika i bivšeg političara CDU-a, a onda neko vrijeme i AfD-a Starbattya je sudbina eura zapravo potpuno sigurna: Mors certa hora incerta – Smrt je izvjesna, čas je neizvjestan.