Došli da ostanu: Europa i njeni migranti

Sandra Vacca navlači pamučne rukavice, penje se na malenu stolicu i otvara patentni zatvarač: iza cerade stoje table s ispisanim zanimanjima na turskom: automehaničar, varilac, radnik na pakiranju...(na naslovnoj fotografiji)

„To su originalni natpisi posrednika za radna mjesta u Istanbulu gdje su se tražili radnici za rad u Njemačkoj. Radnici su se regrutirali u njihovim domovinama i to su zanimanja koja su se tražila u Njemačkoj. Slao se i broj, dakle koliko se osoba traži za takvo radno mjesto", objašnjava nam ova muzeologica.

Vacca vodi projekt „Virtualni projekt migracija" pri Dokumentacijskom centru i muzeju o migraciji u Njemačku (DOMiD) u Kölnu. U tu svrhu su njeni suradnici vodili razgovore s ljudima koji su došli u Njemačku. Priče su predstavljene digitalno, interaktivno i zanimljivo: korisnici mogu prolaziti kroz desetljeća i upustiti se u pojedine ljudske priče i sudbine. „Mi želimo nanovo ispričati povijest Njemačke, iz očišta onih koji su došli u ovu zemlju. Jer njihova iskustva su uglavnom ostala nepoznata. Svaka priča je važna. Svi ti predmeti koje imamo u skladištu, počev od lončića za kavu preko knjiga pa sve do audio-kazeta, pričaju priče o došljacima", kaže nam Sandra Vacca.

Ogledalo njemačkog društva

Izlošci su pažljivo spremljeni u skladištu u kutijama i zaštitnim folijama. Sakupljanje je počelo prije tridesetak godina kad su 1990. turski došljaci osnovali udrugu. U međuvremenu je sakupljeno oko 150 tisuća eksponata sada već iz gotovo svih zemalja svijeta iz kojih su doseljenici dolazili. „Često ljudi misle kako nemaju što ispričati. Ali onda razgovaramo s njima, zajedno gledamo stare fotografije, nađemo predmete i onda počnu pripovijedati priču koja stoji iza njih. Često tek tada uopće primijete koliko je i njihov život zapravo bio važan, mnogoznačan i zanimljiv."

To su na primjer predmeti kao što je njihova putovnica gdje su dobili svoju prvu boravišnu i radnu dozvolu, školska svjedodžba njihovog djeteta na kojoj nema ocjena jer tko nije znao njemački, u prvom razredu nije dobio ni ocjene. To su priče o dolasku. Ali i o otporu njihovom dolasku: „Rasizam je također nešto što nas zanima. Na primjer imamo i optužnicu i plakate prosvjednika koji su na suđenju neonacističkoj terorističkoj organizaciji tražili 'Raspustite kompleks NSU', razgovore sa žrtvama i druge predmete koji svjedoče i o toj strani povijesti", kaže nam Vacca. Tako u staklenoj vitrini stoji i radio-aparat obitelji Genc koja je postala žrtva paljevine u Solingenu 1993.: pet osoba je tada izgubilo život.

Zvuk kuće i prije interneta

Sandra Vacca nam pokazuje i jedan od njenih najdražih predmeta: „To je audiokazeta jednog takozvanog 'djeteta iz kovčega'. To su bila djeca koja su odrastala kod bake, tete ili drugog člana obitelji nakon što su roditelji otišli na rad u Njemačku. Ona su slala poruke snimljene na kazetu, jedne godine je to bila jedna, onda dvije, tri, u nekom trenutku ih je bilo deset. Slali su si te audiokazete umjesto pisama da im čuju glas. Imamo kazetu gdje jedna djevojčica pjeva. To je samo jedna od mnogih veoma emocionalnih priča."

Pored nje stoji još jedan izložbeni primjerak: par „fokusera", boksačkih ručnih jastuka za vježbu. Njihova koža je istrošena i prepuna rupa. U muzej su stigli prije otprilike godinu dana, a poklonio ih je Boro Mrković. „Na tim fokuserima je vježbalo mnogo ljudi, bilo s istoka, zapada ili juga, svi smo mi isti", priča nam Mrković. On se već mnogo godina bavi boksom i još 1975. je kao dijete „gastarbajtera" došao u Njemačku iz Bosne i Hercegovine. 1988. su se vratili u tadašnju Jugoslaviju da bi onda samo nekoliko godina kasnije počeo rat i 1993. se Mrković vratio u Njemačku – tog puta kao ratna izbjeglica.

Što mu je domovina?

Danas živi u jednom malom mjestu u blizini Kölna. Na pitanje što je sad njegova domovina, smije se i kaže: „FC Köln" i ponosno pokazuje na sebi majicu nogometnog kluba iz tog grada. U njegovom radu kao posrednik integracije udruge BIKUP (Internationale Gesellschaft für Bildung Kultur, Partizipation  Internacionalno društvo za obrazovanje, kulturu i participaciju) Mrković pokušava stvoriti mostove: kulturne, jezične i društvene. Samo ako postoje takvi mostovi mogu funkcionirati integracija i mirni suživot, kako u Njemačkoj tako i u Europi.

I Mrkovićevi „fokuseri" se mogu vidjeti u virtualnom muzeju koji je postavljen prije godinu dana. Od onda i Sandra Vacca obilazi čitavu Njemačku, projekt je predstavljen u 18 gradova. I njena osobna priča je nešto posebno: njeni roditelji su talijanski migranti, rođena je zapravo u Francuskoj, ali već deset godina živi u Njemačkoj. „Ja sam na neki način dijete Europe. Migracija je konstitutivni dio europske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i o tome moramo govoriti više i drugačije. Mnoga djeca migranata u drugom ili trećem naraštaju po prvi puta kroz ove izloške saznaju priču njihovih djedova i baka, jer često se u tim obiteljima ne govori mnogo o prošlosti, o vlastitom iskustvu 'došljaka'. Zato je važno da tim razgovorima i predmetima prenesemo te priče i dalje."

Njena velika želja jest jednoga dana otvoriti „pravi" muzej. Izložaka ima već ionako dovoljno. Već se vode razgovori s gradom Kölnom, a postoji i veliko zanimanje za takav muzej migracija. Velika je i njegova važnost. Do onda se on može razgledati na internetu ( Virtualni muzej migracija ).