„Danas je lako vidjeti da je ljevica pogriješila“
1. travnja 2019
DW: U ponedjeljak (1.4.) govorite u Berlinu, jako ste traženi u posljednje vrijeme. Što nam to kaže o svijetu kad je jedan istraživač nejednakosti tako tražen?
Branko Milanović: To je dobro pitanje. Govori da je nejednakost postala jedan od glavnih fenomena na Zapadu. Ranije nikoga nije zanimala, a danas je jedna od glavnih tema. Ne samo zbog nejednakosti kao takve već zbog političkih efekata koje ima: smanjivanja srednje klase u zapadnim zemljama, jačanja desnice i onoga što se naziva populizmom ili ukupnog smanjivanja značaja Zapada u odnosu na Kinu.
Smatrate da je jačanje desnice zasnovano na nejednakosti, na porastu zanemarenih slojeva stanovništva?
Da. Kada pogledate promjene u političkom pejzažu zapadnih zemalja gdje naravno uključujem i SAD i zemlje poput Poljske i Mađarske, takozvani populizam – ne volim baš taj termin – je rezultat ekonomskih promjena. To se može razmatrati na dva načina: možete reći da su se ljudi promijenili zbog imigracije ili da je uvijek bilo latentnog nacionalizma. Ali to je nedovoljno objašnjenje. Drugo, bolje objašnjenje, je da je došlo do ekonomskog pada srednje klase u odnosu na najbogatijih jedan ili najbogatijih pet posto i da je to prouzročilo traženje žrtvenog jarca za taj pad. Ekonomski uzroci su temelj ovoga što vidimo na političkoj sceni.
Ljudi koji na svojoj koži osjećaju taj pad se međutim okreću najplićim nacionalističkim parolama, a ne ljevici. Znači li to da je ljevica negdje pogriješila?
Da, to nam kaže da je ljevica dovedena u situaciju da nema prepoznatljivu politiku. U prošlosti je pogriješila kada je prihvatila neoliberalnu politiku čak i zdušnije od desnice.
Mislite na Tonyja Blaira, Gerharda Schrödera?
Apsolutno, i Clintona. Naravno, sa sadašnje točke gledišta je lako vidjeti da je ljevica pogriješila, ali bila je to situacija u kojoj su opća načela globalizacije već zavladala i nije bilo lako imati politiku koja bi išla protiv toga. Danas socijaldemokracija plaća cijenu toga, ali tada nije bilo baš puno alternativa.
Postoji li proturječnost između socijalne jednakosti i liberalnog principa slobode na kojem se temelji kapitalizam? Jer, kad se spomene jednakost, brzo se dođe do straha od uravnilovke.
Apsolutno je netočna kritika da je svatko tko govori o jednakosti zapravo za uravnilovku ili komunizam. Jednakost i nejednakost nisu binarne kategorije. To je kao s temperaturom – ako mi je na 40 stupnjeva previše toplo, to ne znači da želim živjeti u Sibiru. Dakle, ne kažem da ne treba postojati nejednakost jer je to uostalom nemoguće. Netočno je i da smanjenje nejednakosti vodi u komunizam jer smo od 1945. do 1980. godine imali razdoblje socijaldemokratskih, radničkih pa čak i konzervativnih stranaka na Zapadu koje su značajno smanjile nejednakost u svojim zemljama, a nisu napustile kapitalizam. Kapitalizam i relativno prihvatljiva razina nejednakosti nisu u suprotnosti. Pitanje je tu je li kapitalizam liberalnog tipa u uvjetima globalizacije kompatibilan s relativno niskom nejednakošću.
I, je li?
Danas je teže. Recimo u razdoblju 1945-1980. je postojala snažna kontra-teža porastu nejednakosti kroz sindikate, porast obrazovanja, formiranje srednje klase, a čak su i desnica i centar prihvaćali visoke poreze i socijalnu državu. Danas ne možete ograničavati transfer kapitala jer je to u suprotnosti s globalizacijom i neprimjenjivo je jer bi bogati iznosili novac u inozemstvo. Manja je i prihvatljivost visokih poreznih stopa, a veća skepsa prema ulozi države kroz socijalne transfere.
U tekstovima i intervjuima ste dali već nekoliko recepata. Zalažete se za pravu jednakost šansi kroz jednake šanse u obrazovanju i oporezivanje nasljedstva. Zašto?
Zbog nespremnosti srednje klase da plaća više poreze – oni su često već oko 50% bruto-prihoda – i nepovjerenja u socijalne transfere, potrebna je nova politika čiji bi cilj morao biti izjednačavanje šansi. To podrazumijeva povoljniju poreznu politiku prema srednjem staležu, a smanjivanje povlastica najbogatijima. Oporezivanje nasljedstva je također smanjenje razlika u šansama za buduću generaciju. Obrazovanje pak mora biti javno i kvalitetno i dostupno. U Njemačkoj to možda nije toliki problem, ali u Americi su privatne škole dominantne, kvalitetnije i jako skupe. Srednja klasa ne može slati djecu na škole koje bi bile kvalitetne i pristupačne.
U Njemačkoj je obrazovanje mahom javno i financirano iz budžeta, ali ipak djeca akademskih građana trostruko češće idu na studij nego radnička djeca.
Nemoguće je potpuno izjednačavanje, osim ako ne napravite obrnutu selekciju kao Kina u vrijeme Kulturne revolucije – samo djeca radnika mogu na fakultet. To je diskriminatorno. Uvijek će djeca obrazovanih roditelja imati više prilika da se zainteresiraju da se i sama obrazuju, ali je pitanje koliko je društvo sposobno da da te razlike ne budu ogromne i predominantne.
Spomenuli ste upravo da ste protiv diskriminatornih mjera, ali ste u jednom intervjuu predložili drugu vrstu diskriminacije kao protutežu globalizaciji – naime da migranti imaju ograničena građanska prava. Kako uopće branite tu tezu?
U boljem svetu bi bilo bolje imati više migracije s manje prepreka. Ali mi ne živimo u tom boljem svetu. Danas u Europi nije popularno prihvaćanje migranata, čak se može reći da je Brexit rezultat migracije istočnih Europljana u Britaniju. Uzimajući u obzir tu situaciju, mislim da moramo naći kompromis između potrebe za migracijom koja smanjuje globalnu nejednakost i siromaštvo i omogućava ljudima iz manje razvijenih zemalja da povećaju svoj dohodak – i spremnosti domicilnog stanovništva na Zapadu da primi migrante. Otuda ideja o cirkularnoj migraciji gdje bi migranti recimo u Njemačkoj bili samo određeni broj godina i to ako imaju posao, a onda bi se morali vratiti kući. To nije idealno, ali se plašim da, ako odbacimo takve mogućnosti, možemo završiti s nula migracije.
Uzmimo primjer Srbije - tamo paradoksalno opada stopa nezaposlenosti jer se ljudi masovno iseljavaju.
To je doista problem migracije u siromašnim zemljama kada puno kvalificirane radne snage odlazi. To je problem i Hrvatske, Bugarske, Albanije. Ali s druge strane ne možete ljudima zabraniti da idu. To je bila politika Istočne Njemačke – često se zaboravlja da je Berlinski zid napravljen da bi se spriječio odliv kvalificirane radne snage prema Zapadnoj Njemačkoj.
Može li se subvencijama i investicijama kakve se favorizira npr. u Srbiji potaknuti privredu i smanjiti nejednakost obzirom da dolaze mahom slabo plaćeni poslovi?
Mislim da može. Zemlje poput Srbije koje u odnosu na plaće imaju relativno obrazovanu radnu snagu imaju nekih prednosti u privlačenju investitora. Zapadni kapitalisti idu tamo gdje je odnos kvalifikacija i plaća za njih povoljan. Upravo to je u nekom smislu loše za zapadnu srednju klasu, ali je dobro za formiranje srednje klase ili smanjenje nezaposlenosti u siromašnim zemljama kao što je Srbija. Često ljudi u Srbiji kažu da neće biti samo jeftina radna snaga. Nažalost, to je jedna od prednosti siromašnih zemalja. Ako tražimo da budemo plaćeni kao Nijemci, onda ne bismo imali priliv kapitala.
*Srpsko-američki ekonomist Branko Milanović, rođen 1953., jedan je od vodećih svjetskih istraživača nejednakosti. Doktorirao je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu 1987. godine, bio je glavni ekonomist u istraživačkom odjelu Svjetske banke. Predavao je i predaje na brojnim sveučilištima, između ostalog u New Yorku. Autor je više od 40 studija i brojnih knjiga na temu nejednakosti.