Dan "D" - prekretnica povijesti

Oslobođenje je došlo iz zraka. Nedugo nakon ponoći 6. lipnja 1944. godine prve savezničke postrojbe iskrcale su se u Normandiji: 24.000 padobranaca u zračnim jedrilicama kojima se moglo precizno upravljati. Zadatak im je bio zauzeti mostove i važna prometna čvorišta i postaviti signale za postrojbe iz zraka prije nego što je u cik zore počelo iskrcavanje s mora. No plan nije uspio: jak vjetar odnio je padobrance daleko u zaleđe, samo je desetina njih na vrijeme stigla na frontu. Nijemci nisu očekivali invaziju. Još u dva sata ujutro su njemački generali na Atlantskom bedemu procijenili da je stanje bezopasno: u telefonskom razgovoru s Berlinom rekli su da su vijesti o iskrcavanju iz zraka „pretjerane“ i da je stanje mirno.

Varka

To se uskoro promijenilo. U večernjim satima 5. lipnja se na moru ispred engleske obale pokrenula ogromna armada: najveće morske i zračne vojne snage u povijesti ratovanja uputile su se pod okriljem noći prema francuskoj obali Atlantika. „D-Day je bio međunarodni pothvat, ne samo američki. Tu je bilo i Britanaca, Kanađana i manjih kontingenata Norvežana, Belgijanaca, Čeha i Slovaka“, objašnjava vojni povjesničar Peter Lieb u razgovoru za Deutsche Welle. „Onda su došli i Poljaci. Sudjelovali su i grčki brodovi te manji kontingent slobodnih Francuza.“

I saveznici iz Commonwealtha su ojačali vojne kontingente: Australci i Novozelanđani. Kanađani su svojom 3. divizijom preuzeli dio obale pod kodnim imenom „Juno“. „ Dva glavna velika igrača bili su Amerikanci i Britanci“, kaže Lieb. „Oni su određivali stratešku rutu marša. No bili su svjesni da je to saveznički rat i da moraju uključiti i manje zemlje kako bi pokazali svijetu da je borba protiv Hitlerove Njemačke univerzalni pothvat.“

Dan odluke

6. 6. u 6.30 h, nedugo nakon izlaska sunca, su se ispred obale pojavili prvi američki ratni brodovi. Na dijelovima obale zvanima „Utah“ i „Omaha Beach“, gdje su se trebali iskrcati, Amerikanci su odmah sasuli žestoku paljbu po njemačkim uporištima. Sat vremena kasnije slijedile su britanske, kanadske i francuske jedinice koje su se iskrcale na dijelovima obale zvanima „Gold“, „Juno“ i „Sword“. Uz potporu, koju im je između ostalog pružao i poljski ratni brod „Dragon“, napali su dio obale duljine 80 km koji se u najkraćem roku pretvorio u krvavo bojište prepuno poginulih vojnika.

4.200 čamaca za iskrcavanje, 1.200 ratnih brodova, 155.892 savezničkih vojnika iz 14 nacija sudjelovali su u Danu odluke dok su im saveznički bombarderi pružali podršku iz zraka. Manje su nacije svrstane u miješane borbene postrojbe. Većina čamaca za iskrcavanje pripadala je Britanskoj kraljevskoj ratnoj mornarici iako mali broj slika i filmskih snimaka koje su preživjele invaziju, sugeriraju drukčiju sliku, priča historičar Peter Lieb: „Sve je počelo tako da su Amerikanci sa sobom u čamcima poveli reportere i kamermane. Zato imamo puno više fotografija Amerikanaca nego Britanaca ili Kanađana.“

Druga bojišnica na zapadu

No „operacija overlord“ nije išla po planu. Na tisuće savezničkih vojnika izgubilo je život zbog kaosa koji je toga dana vladao. Mnogi su se utopili zbog teške opreme jer su se prednji dijelovi čamaca, koji su služili za iskrcavanje, prerano otvorili. Tenkovi su potonuli u moru prije nego što su uspjeli stići na obalu kao pojačanje kopnenim postrojbama. Amerikancima je na „Omaha Beachu“ prijetio fijasko: Mnogi su vojnici patili od morske bolesti i bili su nesposobni za borbu, zbog čega su bili na milost i nemilost izloženi paljbi Nijemaca. Savezničkoj invaziji je na ovom dijelu obale prijetila propast. Više od 50 posto vojnika poginulo je samo u prvih nekoliko sati invazije. „Amerikanci i Kanađani su na Dan odluke pretrpjeli najveće gubitke tijekom cijelog 2. svjetskog rata“, kaže vojni povjesničar Lieb.

Nijemci su oko podneva polako ostali bez streljiva. Savezničke postrojbe su zato uspjele brzo slomiti glavni otpor u najvećem dijelu bunkera. No strateški planovi vrhovnih zapovjednika, američkoga generala Dwighta D. Eisenhowera i britanskoga generala Montgomeryja, nisu se ostvarili, kaže Peter Lieb: „Atlantski bedem je relativno brzo svladan. Za nekoliko sati je sve bilo u rukama saveznika. No daljnje napredovanje prema unutrašnjosti Francuske išlo je vrlo, vrlo polako jer su se Nijemci uspjeli ugnijezditi i žestoko braniti.“

Napredovanje Saveznika

Saveznici u zaleđu nisu uspjeli nastaviti svoje borbene aktivnosti uz masovnu uporabu oružja i ratne opreme. Teren je bio nepregledan i pun kamenih zidova, jaraka i grmlja – idealno skrovište za njemačke snajperiste. Savezničke postrojbe su mukotrpno napredovale. Tek su krajem lipnja uspjele osvojiti lučki grad Cherbourg koji je postao baza za opskrbu postrojbi, zbog čega je bio od iznimno velikog značaja za ishod rata. 25. 7. je počela „operacija Kobra“: saveznički bombarderi i lovci su iz zraka pružali podršku tenkovskim divizijama praveći široke procjepe na živicama kako bi savezničke kopnene postrojbe mogle proći.

Krajem srpnja iskrcali su se i Poljaci s tenkovskom postrojbom od 20.000 vojnika i odmah su došli kao vojno pojačanje u Falaise. Ondje su se ukopale njemačke tenkovske postrojbe. Početkom kolovoza je njemački otpor uglavnom bio slomljen, što je otvorilo put za oslobođenje Francuske a time i Europe od nacističke vlasti.

No ratna koalicija nije dugo opstala: Amerikanci, koji su htjeli postaviti vojnu vladu u cijeloj Francuskoj, napravili su račun bez francuskoga generala De Gaullea, kaže Peter Lieb. „Strastveno su ga pozdravili kao velikog osloboditelja Francuske. Tada je saveznicima bilo jasno: De Gaulle ima vrlo jaku potporu francuskih građana i nema šanse da možemo provesti vlastite planove o vojnoj upravi. Moramo zemlju čim prije predati u francuske ruke.“

De Gaulle kao spasitelj Francuske

De Gaulle je 25. kolovoza ušao u Pariz s tenkovskom divizijom slobodnih francuskih oružanih snaga popraćen klicanjem građana. Savezničke postrojbe su zapravo trebale osloboditi glavni grad Francuske, ali su prednost prepustili Francuzima. „Amerikanci su shvatiti da je dugoročno gledano bolje da imaju Francuze kao saveznike nego da riskiraju raskol unutar ratne koalicije.“ Bitka za Normandiju je tako na kraju uspješno završila – uz ogromne ljudske žrtve. Prekretnica u povijesti ovog rata koji se vodio na dvije crte bojišnice i koji je odlučen i na istoku.