Kako su Amerikanci pred nacistima spašavali umjetnine
11. studenoga 2013I Hilderbrand Gurlitt je morao na saslušanje pred pripadnicima jedinice "Monuments men" (u slobodnom prijevodu "Ljudi za spomenike", op. ur.). Ovaj trgovac umjetninama, čije je umjetničko blago nakon njegove smrti naslijedio sin i koje je nedavno otkriveno u jednom stanu u Münchenu, bio je ovim detektivima-specijalistima poznat.Gurlitt je bio jedan od četiriju najvažnijih trgovaca umjetnina iz doba nacizma. Gurlitta su ovi specijalci ispitivali prije svega o djelima koja su poticala iz Francuske, a koja su se našla u njemačkom posjedu.
Tko su bili Monuments men? I kako su djelovali? To je priča koju je 2009. Amerikanac Robert M. Edsel opisao u svojoj knjizi, a o kojoj trenutačno holivudska zvijezda George Clooney upravo snima film. Film bi premijerno trebao biti prikazan u veljači na Berlinaleu.
Paralele sa sadašnjošću
Ova priča nije jedina ovakve vrste u povijesti. Slike i skulpture se tijekom ratova jednostavno - kradu. Uvijek je tako bilo, a i danas je tako. Na to u svojoj knjizi ukazuje i Robert M. Edsel. On tamo povlači paralele između događaja iz Drugog svjetskog rata i rata u Iraku 2003.
U usporedbi s patnjama civila, djece il žena, uništavanje materijalnih dobara mnogim se ljudima čini manje važnim. Ali: "Što ako pobijedimo u ratu ali izgubimo zadnjih 500 godina naše kulturne povijesti?", pitao se početkom svoje misije 1944. vođa jedinice Monuments men George Stout. Isto si je pitanje bio postavio i zapovjednik američke vojske Dwight D. Eisenhower, kad si je za jedan od ratnih ciljeva postavio očuvanje europskih kulturnih dobara.
Kad su savezničke snage u Italiji i Normandiji počele potiskivati Nijemce, među stotinama tisuća vojnika našlo se i nekoliko "Monuments mena." Ova je mala jedinica imala jedan jedini zadatak: trebala je štiti ugrožena kulturna dobra i pronalaziti ukradena djela. Nacisti, koji su se tijekom povlačenja s fronta dijelom služili tehnikom spaljene zemlje, nisu imali obzira prema zgradama od kulturnog i povijesnog značaja. Ali i saveznička bombardiranja ili pljačke savezničkih vojnika predstavljali su opasnost po bogatu europsku kulturnu ostavštinu.
Tomu još treba pribrojiti nacističku pljačku stotina tisuća slika i kipova iz muzeja, crkvi i privatnih zbirki. U jedinici Monuments men bili su uglavnom američki građani ali bilo je i nekoliko Britanaca, Francuza, kao i Nijemaca koji su bili emigrirali. Većina ih je imala umjetničko obrazovanje, bili su povjesničari umjetnosti, restauratori, arhitekti, arhivari... Njihov je rad bio naporan. U vrtlogu rata, usred kaosa invazija, njihov je rad bio opasan po život.
"Pozor, mine!"
Prije svega radili su na registraciji građevinskih spomenika. Saveznički vojnici nisu imali obzira prema umjetnosti i kulturi, čak ni nakon što su se nacisti bili povukli. Monuments men su se protiv toga borili. Domišljali su se pritom raznim trikovima. Ako nisu pomagali njihovi natpisi "Građevinski spomenik - pristup zabranjen!", onda su stavljali i natpise "Pozor, mine". To je djelovalo. Mnoge crkve i dvorci, prije svega u sjevernoj Francuskoj, ali i u Belgiji i u Nizozemskoj, tako su spašeni od uništavanja.
Mnoge su umjetnine pronađene po rudnicima soli ili raznim rudokopima, u koje su nacisti skrivali pokradeno blago. Među njima su bila i djela Leonarda da Vincija, Vermeera, Rembrandta i Michelangela.
Monuments men su otkrivali ovakva skladišta, izvlačili iz rudarskih okna umjetnička djela i dopremali ih u svoja skladišta. Prvih godina nakon rata ta su djela potom dijeljena muzejima. Na činjenicu da u mnogim slučajevima to nisu bili pravi vlasnici, jer su umjetnine bile pokradene od, prije svega, židovskih vlasnika, tada se nije previše obaziralo. Tek desetljećima kasnije, nakon pada Željezne zavjese, počelo se raditi na tomu da se mnoge umjetnine vrate pravim vlasnicima ili njihovim nasljednicima.