Crkva prihvaća i homoseksualce

„Kada države poput SAD-a za davanje novčane donacije postave uvjet da se homoseksualci moraju izjednačiti pred zakonom, to je onda nova vrsta ropstva“,  kazao je Wilfrid Fox Napier, katolički nadbiskup Durbana u Južnoafričkoj Republici.

No, velečasni Russell Pollitt nije se složio s njegovom izjavom nego je otišao u svoju crkvu Presvetog Trojstva u centru Johannesburga i snimio video sa sljedećom porukom: „Ovdje u crkvi Presvetog Trojstva stvaramo prostor u koji su srdačno pozvani svi ljudi. Mi ovdje imamo grupu homoseksualaca, biseksualaca, transseksualaca i interseksualaca koja se redovito sastaje.“

Izjaviti ovo kao katolički svećenik u Južnoafričkoj Republici doista je hrabro. Iako po zakonu homoseksualci u Južnoafričkoj Republici imaju jednaka prava kao heteroseksualci, a od 2006. moguća je i registracija homoseksualnih parova, društvo još uvijek nije blagonaklono prema homoseksualcima. To zna i vlč. Russell Pollitt: „Mnogi maltretiraju homoseksulace, oni stoje na rubu društva. Žrtve su nasilja, kao što je na primjer slučaj s takozvanim 'ozdravljenjem kroz silovanje', kada grupa muškaraca siluje lezbijku. Teorija ovog pristupa je da će žene koje prožive takvo silovanje biti vraćene na navodno pravi put. Dakle, ne možemo govoriti o društvenoj prihvaćenosti.“

Homoseksualnost nije prepreka

„Mi pokušavamo pomoći ljudima tako što im kažemo da oni mogu biti dio katoličke zajednice. Homoseksualnost nije prepreka. Pokušavamo ljudima dati mjesto na kojem mogu živjeti kao homoseksualni katolici i na kojem mogu dijeliti svoja iskustva. Mnogi ljudi koji dolazi k nama doživjeli su strašne stvari i traumatizirani su. Odbačeni su od obitelji, protjerani iz svoje zemlje, samo zato što su rekli da su homoseksualci. Ovdje se sastaju da bi pričali o tome, da bi se podržavali i pomagali jedni drugima“, kaže Pollitt.

Vlč. Pollitt dobivao je uvredljiva pisma, članovi zajednice su napuštali njegovu crkvu. Čak i neki drugi svećenice s nelagodom promatraju za što se on zalaže: „Neki nas podržavaju, ali ima i svećenika kojima to ne odgovara i koji kažu: 'Homoseksualci su u svakoj katoličkoj crkvi dobrodošli, zašto nam onda treba posebna ustanova?'. Ali mi svi znamo da to nije točno. Čuo sam i priče da se na nedjeljnim misama govori da je homoseksualnost loša stvar, a to baš i ne daje osjećaj dobrodošlice.“

Ne zanima ga karijera nego ljudi

U njegovoj zajednici svi su dobro došli, to je napisao i na svojoj Internet-stranici, na kojoj je riječ „SVI“ napisana velikim slovima. „To što ja pokušavam jest promijeniti stajališta ljudi. Mnogi, koji ne znaju nikoga tko je homoseksualne orijentacije ili HIV-pozitivan, imaju određene predrasude. Kod nas upoznaju homoseksualce, rade i pričaju s njima i onda primijete da razlike ne postoje, da su to također ljudi, koji su drugačije seksualne orijentacije, ali im mogu biti prijatelji“, kaže ovaj svećenik.

Na pitanje može li se s takvim stavom o homoseksualnosti napredovati u katoličkoj crkvi velečasni uz osmjeh vrti glavom: „Vjerojatno to nije baš najbolje za moju karijeru u crkvi, ali to me ne ljuti. Sretan sam ovdje gdje jesam. Sretan sam što mogu biti svećenik za ljude. Ne moram biti biskup ili slično.“ Ovo što on radi i nije tako neuobičajeno. U Londonu i San Franciscu postoje sliče grupe, zaključuje vlč. Russell Pollit.