Homoseksualci (konačno) i u župnom dvoru
25. travnja 2012
Svađa među članovima sinode evangeličke pokrajine Saske je trajala do posljednjeg trenutka. Pred dvoranom gdje se održavao sastanak predstavnika župa su stajala dva stola, postavljena jedan nasuprot drugom - baš kao što su suprotna bila i mišljenja o pitanju otvorenog priznanja homoseksualnosti među duhovnicima.
Na desnoj strani je za stolom stajao David Keller, obučen u tamno odijelo i objašnjavao stavove udruge "Inicijative javnog priznanja". Ona je osnovana kako bi se usprotivila najavljenim promjenama pravilnika o djelatnosti župnika i Keller pred sobom ima debele svežnjeve papira. Na njima je dugačak popis od 7000 osoba, gotovo 300 crkvenih udruga i gotovo sedmine svih župa te pokrajine koji stoje iza svog stava kako je homoseksualnost protivna Bibliji i njihovom vjerskom uvjerenju.
Pomiriti nepomirljivo
Na stolu preko puta je okupljena šarena skupina homoseksualnih i lezbijskih župnika i predstavnika crkvenih udruga koji žele postići ravnopravnost homoseksualaca u njihovoj crkvi. Za Ralfa Micahela Ittelmanna iz organizirane skupine homoseksualnih i lezbijskih kršćana Dresdena, biti kršćanin i biti homoseksualac nije nikakvo proturječje: "U Bibliji nema ništa određeno o tom pitanju, postoje samo opaske o ljubavi prema dječacima ili posluzi hrama, ali ne i o homoseksualnim partnerskim vezama."
Nakon što se mjesecima vodio spor, Sinoda evangeličke pokrajine Saske je ovog vikenda došla do Solomonskog rješenja: u pravilniku o djelovanju župnika će biti zadržan "ideal zajedničkog života muškarca i žene", ali nije prihvaćen zahtjev konzervativnih vjernika koji su željeli da i ostane na toj rečenici. Jer zaključeno je da se "u izuzetnim slučajevima" može dopustiti da istospolni partneri žive u župnom dvoru, ukoliko to dopusti crkvena uprava vjernika župe. Konačno, ove nedjelje (22.4.) je većina članova sinode prihvatila ovakav kompromis već u prvom čitanju.
Visoka cijena za iskrenost
Pokrajinska evangelička crkva Saske je, s podjednako konzervativnom crkvom Wüttemberga, bila među posljednjim krovnim organizacijama Evangeličke crkve Njemačke koja je trebala još odlučiti o promjenama pravilnika o djelovanju župnika. "To je bila bitka koja se vodila godinama", svjedoči župnik Christoph Wohlgemuth kojem je time pao kamen sa srca i koji ovaj proces kroz kojeg je prošla njegova crkva uspoređuje s vlastitim "otvaranjem" dok nije shvatio i prihvatio činjenicu da je homoseksualac.
Ali on je znao da u tadašnjoj evangeličkoj crkvi takvo priznanje ima svoju cijenu: tko je kao crkveni dužnosnik u Saskoj, želio i živjeti kao homoseksualac sa svojim istospolnim partnerom, njemu je bilo zabranjeno živjeti u župnom dvoru. Wohlgemuth je zato postao dušobrižnik u jednoj bolnici u Chemnitzu i do sada je živio u privatnom stanu. Ali, to bi se uskoro moglo promijeniti.
"A što je s tolerancijom prema staromodnim vjernicima?"
Protivnik zahtjeva homoseksualaca i lezbijki, David Keller bi ipak radije da su se takve osobe onda odrekle časti - i odgovornosti da vode jednu župu. Keller završava studij teologije u Leipzigu i u krugu njegovih poznanika je i osoba koja je shvatila kako je homoseksualac, ali je odlučio da neće i živjeti u skladu svojih sklonosti. Keller pomaže tom svom homofilnom prijatelju koliko može, jer smatra kako je takva odluka i znak "osobne skrušenosti i pobožnosti".
Doduše, ima i glasnih protivnika homoseksualaca pa je tako jedan župnik iz Chemnitza poslao gnjevno pismo u kojem ističe kako je, po Bibliji, "aktivna homoseksualnost užasna zabluda i jedan od najtežih grijehova koji izaziva srdžbu Božju s neba".
Student teologije se ne slaže niti s tako radikalnim stavovima, mada misli kako je heteroseksualna veza "bliža vjeri". Utoliko je spreman tolerirati veze između osoba istog spola, ali ta tolerancija ne može postati više od "trpljenja". Njegovo je mišljenje jest da je tom trpljenju kraj na pragu župnog dvora. Jer on poziva i na toleranciju prema konzervativnim vjernicima koji će se osjećati napuštenim od svoje crkve i od svojih načela, ako u župnom dvoru budu živjeli istospolni partneri.
"Hoćemo li dopustiti i vezu čovjeka s životinjom?"
No postoji još jedan problem kod afirmacije homoseksualnog života crkvenih dostojanstvenika evangeličke crkve: to još samo produbljuje diobu crkve i evangeličkih vjernika na čitavom svijetu. Jer na jednoj su strani crkve i vjernici industrijskih nacija Sjevera koji traže vezu s razvojem čitavog društva, ali na drugoj strani su crkve Afrike i Azije koje, baš kao i tamošnje društvo, jednostavno još ne mogu prihvatiti ideju da je župnik homoseksualac i da živi sa svojim partnerom u župnom dvoru.
Naravno, sklonost prema pripadnicima istog spola nema veze s nacijom, rasom ili bojom kože, ali postoje goleme razlike u ophođenju prema homoseksualcima u različitim društvima. To se već pokazalo kad je evangelička crkva Sjedinjenih Američkih Država odlučila prihvatiti istospolne životne zajednice. To je izazvalo evangeličku crkvu Tanzanije da postavi pitanje, da li naš svijet srlja u stanje u kojem će biti prihvaćeno i "vjenčanje između ljudi i životinja", dok su evangelički biskupi Hong Konga tek podsjetili svoje vjernike kako je homoseksualnost "grijeh".
Ali crkva na Zapadu je suočena i s već široko rasprostranjenim zakonskim odredbama o temeljnim ljudskim pravima i ravnopravnosti svih ljudi, bez obzira na vjeru, rasu, naciju ili spol - odnosno spolne sklonosti. No na sinodi takva svjetovna načela ne pomažu mnogo: "Tako nešto nas neće odvesti nikamo, a niti ne pomaže zajedništvu crkve Saske", odgovara jedan član crkvenog vijeća.
Autor: Jennifer Stange/Anđelko Šubić
Odg. ur.: Nenad Kreizer