Život u ruševinama i nužnom smještaju

Vatra nije poštedjela gotovo ništa od starog života Ilgara Farzalieyevsa. Srebrno posuđe u kuhinji, čaše, obiteljska fotografije. Spaljena sjećanja. Početkom listopada je raketa pogodila njegovu kuću, priča. Mjesto, na kojem je živio 35 godina, je izgorjelo. Ostali su samo zidovi. Sada stoji u ruševinama i bespomoćno se osvrće. "Naša cijela obitelj je bila ovdje. Gledali smo televiziju kada je u dvorištu došlo do eksplozije", kaže on. "Pobjegli smo i nazvali vatrogasce. No kada su došli već je bilo kasno", nastavlja.

Ilgar Farzaliyev živi u azerbajdžanskom gradiću Barda, udaljenom oko 20 kilometara od linije fronte u Nagorno-Karabahu. Uvjeren je da je Armenija odgovorna za napad na njegov dom. Susjedna zemlja je proteklih tjedana ciljano bombardirala mnoge civile na tom području, kaže on. No to nije moguće provjeriti.

Od konca rujna Armenija i Azerbajdžan ponovo vode rat oko Nagorno-Karabaha. Prema međunarodnom pravu ta regija pripada Azerbajdžanu, ipak pod kontrolom je armenskih separatista. Obje strane izvještavaju o vojnim uspjesima. Obje strane optužuju jedna drugu da je započela sukob i namjerno napada stambena područja.

Dva primirja u kojima je posredovala Rusija su već propala. I treće primirje, dogovoreno u Washingtonu, vjerojatno nema velikih izgleda. Broj ubijenih civila nakon mjesec dana iznosi više od 100. Više od 970 vojnika je, prema navodima armenskih vlasti, već izgubilo život. Azerbajdžan do sada nije objavio podatke o gubicima u redovima svojih oružanih snaga.

Rat slika

Rat oko Nagorno-Karabaha je i borba za tumačenje sukoba. Obje vlade pokušavaju preko društvenih mreža i televizijskih snimaka skrenuti raspoloženje u vlastitu korist.

U autoritarnom Azerbajdžanu je sloboda mišljenja masovno ograničena, kritiziraju organizacije za zaštitu ljudskih prava. Trenutno je tamo na snazi ratno pravo. Od 21 sat do šest ujutro u cijeloj zemlji vrijedi policijski sat. Internet stalno biva usporen, na snazi su strogi propisi o cenzuri. Twitter, Facebook i Messenger su blokirani. Propaganda i ratna retorika određuju svakodnevnicu. Inozemni novinari se u blizini linije fronte ne mogu slobodno kretati. Oni vide samo ono što azerbajdžanske vlasti dozvole.

Primjerice srednja škola broj 6 u Bardi. Djeca, koja se igraju loptom ispred zgrade, trenutno nemaju školski odmor. Oni su izbjeglice. Od početka borbi prije mjesec dana školske učionice su se pretvorile u smještaj za više od 100 obitelji. Većina ih dolazi iz susjednog grada Tartara, koji se nalazi direktno na liniji fronte. Tamo se armenijske i azerbajdžanske trupe već tjednima međusobno gađaju artiljerijom. Brojni stanovnici Tartara su zbog toga napustili svoje kuće i potražili sigurnost na drugom mjestu. Neki su pak još uvijek tamo, ali u podrumima.

Stari konflikt, nove borbe

Odjeci artiljerijske pucnjave se mogu čuti do školskog igrališta u Bardi. Odmah na ulazu u školu djeca polažu crvene karanfile ispred crno-bijele fotografije. Tu je spomenik azerbajdžanskom vojniku koji je poginuo u ratu za Nagorno-Karabah prije skoro 30 godina. Tada, nakon raspada Sovjetskog saveza, Azerbajdžan je izgubio kontrolu na tim područjem. 1994. godine je Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS), pod predsjedanjem Francuske, SAD-a i Rusije, postigla krhko primirje. No ipak nije uspjela pronaći dugoročno rješenje za ovaj teritorijalni sukob.

Svi ovdje u školi u Bardi su uvjereni da njihova vojska vodi pravednu borbu. I Musella Musayeva, zamjenica direktora škole. Ona ne vjeruje da su armenski civili izloženi napadima, da i tamo ima mnogo mrtvih i izbjeglica. "Ne znam što se događa na armenskoj strani, znam samo što mi vidimo na televiziji", kaže Musayeva. "No ja sam uvjerena da će Armenija izgubiti. Oni bi se trebali povući. Mi se ne borimo da zauzmemo armenijski teritorij, mi želimo natrag ono što nama pripada", kaže ona.

Oružano nasilje umjesto diplomacije

Slično to vidi i Zabil Aliyev. On je već nekoliko tjedana u školi. Sa suprugom Nahidom i troje unučadi. I oni dolaze iz Tartara. Sada žive ovdje gdje se normalno održava nastava. Na školskim klupama su šalice i tanjuri. "Brinem se za djevojčice. Bile su jako uplašene kada su počele borbe", kaže Aliyev dok promatra djecu. "Odakle će one znati šta su eksplozije. One su trebale ići u školu, imati nastavu. Ali nisu morale učiti kako zvuče bombe i rakete", kaže on.

On ne vjeruje u primirje i diplomatske pregovore. Njegov imenjak, azerbajdžanski predsjednik, se i dalje oslanja na napredak svoje vojske. "Nitko ne može zaustaviti našu odlučnost", rekao je Illham Aliyev u razgovoru sa visokorangiranim generalima oružanih snaga. Što rat znači za civile na obje strane, među njima i za izbjeglice u školu u Bardi. Nitko ne može reći hoće li se moći vratiti kući ili će i ovdje uskoro postati opasno.