Bolna sjećanja na njemačke zločine u Italiji

Tadašnji ministri vanjskih poslova njemačke i Italije, Frank-Walter Steinmeier i Franco Frattini, još su 2008. donijeli odluku o sazivanju posebnog stručnog povjerenstva koje bi istražilo zločine njemačkih vojnika Povjerenstvo je ovih dana predstavilo rezultat svog istraživanja koji opisuje neke od najstrašnijih zločina počinjenih za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Izvješće njemačko-talijanske grupe povjesničara otvorio je stare rane. U dodatku izvještaja pobrojano je 5.000 dokumentiranih slučajeva u kojima se govori o napadima njemačkih postrojbi, odnosno o pljačkama, zlostavljanju i ubojstvima. Elide Ruggeri, koja je 29. rujna 1944. u Marzabottu u brdima južno od Bologne, samo zahvaljujući čudu, preživjela pokolj njemačkih SS jedinica i Wehrmachta, se prisjeća: "Bila sam tamo kada je došao vojnik SS-a koji je ubio jednu djevojku, njena glava je bila razbijena ali je još bila na životu. On joj je zadao udarac i ja sam mislila: sljedeći je za mene. Tada me fiksirao pogledom i rekao 'Niente kaputt'. Time mi je dao do znanja da me neće ubiti."

Od saveznika do neprijatelja

Marzabottu su prethodili sudbonosni događaji.  8. rujna 1943. godine Italija je sklopila primirje sa Saveznicima i time se automatski našla u ratu s Hitlerovom Njemačkom. Od prijatelja su postali neprijatelji. Odjednom su njemačke jedinice u zemlji postale okupacijske postrojbe koje su prilikom svog povlačenja prema sjeveru iza sebe ostavljale tragove pustošenja. Doduše radilo se, kako kaže predsjednik povjerenstva i profesor za suvremenu povijest Wolfgang Schiede, o manjem broju jedinca ali dodaje kako su one utoliko više bile okrutnije.

Tri i pol godine su povjesničari na zahtjev vlada u Berlinu i Rimu istraživali krvavu povijest posljednjeg razdoblja Drugog svjetskog rata. Pri tome su krenuli od iskustava onih koji su time bili pogođeni, od žrtava i počinitelja, podvlači Wolfgang Schnieder. On kaže da se povjerenstvo pri tome bavilo isključivo time gdje, kada i tko je što počinio.

Mit o jednistvu

Ovaj pogled na njemačko-talijansku povijest pokazuje diferenciranu sliku i opovrgava nacionalne mitove koji su u Italiji široko rasprostranjeni. Primjerice taj da je Italija od 1943. godine združeno pružala otpor Hitleru. Jer njemačke postrojbe su u svojim akcijama protiv civilnog stanovništva stalno bile podržavane od strane talijanskih fašista i Musolinijevih pristalica. Povjesničari su istraživali i o tome, kaže Wolfgang Schieder. "Problem kolaboracije mora biti intenzivnije istražen. Jer time se otvaraju potpuno drugi aspekti nego kada se promatra isključivo iz perspektive otpora," kaže Schieder.

Povijesno povjerenstvo je formirano nakon što je Vrhovni sud Italije 2008. godine donio presudu kojom se Njemačka osuđuje na isplatu odštete i konfisciranje njemačke imovine u Italiji. Međunarodni sud pravde u Hagu je optužbe protiv Njemačke odbacio. Jer, kako je glasila presuda, ni jedna država ne može drugu pozvati na odgovornost. Za žrtve i članove njihovih obitelji u Italiji to je predstavljalo krajnje nezadovoljavajući ishod.

Patnje preživjelih

Pretpostavlja se da je u masakru u Marzabottu ubijeno 1830 ljudi, isključivo civila, starci, žene, djeca. Gianluca Lucarani, čiji su baka i djed ubijeni u masakru, je predsjednik Udruženja žrtava iz Marzabotta. On opisuje s kakvim posljedicama se potomci žrtava i danas suočavaju: "To je moje nasljedstvo, veoma težak dio mog života. Jer moj otac je izgubio svoje roditelje kad mu je bilo 18 godina i naravno da je dio te boli unio i u svoju kasniju obitelji". On dodaje da život njegovog oca nije bio jednostavan jer, kad je ostao bez roditelja, nije imao nikoga da mu pomogne, da uzme život u svoje ruke i da razumije što se dogodilo.

Što se dogodilo - upravo je o tome riječ u izvješću Povjerenstva. Za oca Gianluce i za sve druge žrtve ovaj izvještaj je međutim došao prekasno.