Bogatstvo stripa

Što razlikuje klasični strip od grafičkog romana?

Andreas Platthaus: Razlika između stripa i grafičkog romana uistinu je mala. Bitna su dva aspekta. Prvo, format grafičkog romana nije strogo određen, naime priče su pričane u formi koja nije opterećena klasičnim dimenzijama bilježnice ili albuma. Sloboda u veličini i broju stranica igra važnu ulogu u definiciji grafičkog romana. Kvantiteta također nije zadana, što konkretno znači da jedan roman može imati i 20 ali i 500 strana. To je u biti i njegova poveznica s klasičnim romanom. Možete primijetiti da su razlike između stripa i romana isključivo tehničke prirode, što se sadržaja tiče tu se nije puno toga mijenjalo.

Slavimo li nastanak grafičkog romana na određeni datum ili je u pitanju dugotrajan proces razvijanja?

AP: Godina 1977. značajna je za razvoj ovog književnog žanra. Tad je Will Eisner po prvi put upotrijebio pojam „grafički roman“ kojim je opisao svoj tada vrlo poznati strip „Ugovor s bogom“. Ovim djelom želio se odvojiti od standardnog stripa, da bi naglasio svoju književnu radoznalost. Od publike je također tražio da prepozna tu komponentu.  No što se tiče samog sadržaja u svijet grafičkog romana nije unio nikakve novitete. Autor priča o svojoj mladosti, odnosno o 30-ima godinama prošlog stoljeća koje je proveo u New Yorku. Autobiografske teme do tada nisu bile rijetkost među crtačima stripova, no Eisner je po prvi puta spojio djelo i novi književni pojam.

Kada su nastali ovi književni stripovi?

AP: Smatram da oni postoji od kad postoje i stripovi, dakle radi se o periodu kraja 19-og, početka 20-og stoljeća. Strip-serije poput „Mali Nemo iz zemlje snova“ ili pak „Luda mačka“ bile su izrazito domišljata umjetnička ostvarenja.

Bile su originalne u igri riječima i asocijacijama. Pojavljivale su se isključivo nedjeljom u američkim novinama, a autoru je bila dodijeljena jedna stranica koju je on znao kreativno iskoristiti. Tada su stvoreni stripovi do sada nenadmašene vrijednosti i kvalitete, jedna nevjerojatna kombinacija pisane riječi i crtane slike. Nastalo je nešto za što ne smatram da pripada romanu. Čak ni žanrovska odrednica „crtani roman“ nije dovoljno precizna, budući da ovaj pojam ipak u prvi plan stavlja književni aspekt. A stripovi su jedan potpuno drugi svijet, svijet između knjige, filma i slike.

Tko je dakle 1977. objavio grafički roman? U posljednje vrijeme ovaj žanr postaje iznimno popularan i mnogi ga izdavači priželjkuju u svojoj paleti.

AP: Mnogo toga se dogodilo u posljednjih nekoliko godina. Jedan od glavnih razloga ponovne popularnosti ovog tipa stripa su poticaji strip-izdavaštva koje je npr. u Njemačkoj uistinu dobro etablirano. Nakon što je Will Eisner proslavio pojam grafičkog romana, riječ je pala u zaborav, sve dok u 80-ima Art Spiegelman nije objavio svog „Mausa“. Tada su se stripovi po prvi put probili na liste bestselera , dok su prije bili tek marginalizirani žanr.

Do tada nisu smatranim književnim djelom, što se potpuno promijenilo nakon ovog Spiegelmanova stripa o nacistima i židovima. Spiegelman se branio protiv svrstavanja njegova djela u kategoriju romana. Tvrdio je da je riječ o činjeničnom izvještaju. Polagao je veliku pažnju na preciznu definiciju ovog pojma. No granice između književnih žanrova su fluidne. U 90-ima se ovaj pojam ponovo počeo koristiti, a trenutno Amerika bilježi procvat grafičkog romana. I prodavači i kupci razumiju što se skriva pod ovim pojmom. U Njemačkoj, s druge strane, pojam tek počinje poprimati nešto konkretnije strukture.

 

Autor: Günther Birkenstock/ Lea Talijančić

Odg. ur.: S. Kobešćak