Njemački socijaldemokrati pred novim početkom

SPD je odmah nakon što su objavljene prve prognoze priopćio da odlazi u oporbu. Vodstvo SPD-a je to odmah priopćilo kako bi izbjegli rasprave o tome zašto gubitnici i dalje ostaju na vlasti.

SPD karizma je prošlost

Onaj tko želi razumjeti zašto je SPD odavno kronično bolestan mora se osvrnuti na povijest stranke. Seniori među članovima već desetljećima ističu kako su se priključili stranci „zbog Willya Brandta" koji je od 1969. godine bio njemački kancelar. Spomenik Willyu Brandtu u selu Unkel, u kojem je proveo svoje posljednje godine života, i dalje godišnje privuče više od 5.000 turista. U zlatnim 70-tim godinama je „Sveti Willy" bio razlog za masovno učlanjenje u stranku, uglavnom akademika.

Helmut Schmidt, Brandtov nasljednik u uredu njemačkog kancelara od 1974. godine, se pobrinuo da birače i članove veže uz stranku. Gerhard Schröder je s druge strane fascinirao partijsku bazu od 1998. godine samo zbog toga što je rekao „ne" ratu u Iraku. Svi koji su kasnije došli nisu imali karizmu svojih prethodnika.

Prelazno oduševljenje zvano Martin Schulz

SPD danas ima oko pola milijuna članova. 1990. godine ih je bilo dvostruko više. Oni koji još uvijek na stolu imaju partijsku knjižicu su stariji od 60 godina. Martin Schulz je izazvao kratku i intenzivnu euforiju kada je 19. ožujka 2017. godine imenovan za izazivača Angele Merkel. 16.000 novih članova stranke za samo nekoliko tjedana i to uglavnom mladih. U proljeće je stranka bila kao dopingirana. Izlazak iz „geta zvanog 20 posto" je izgledao moguć. Neposredno prije izbora se čelništvo stranke čak oprezno pripremalo i na rezultat slabiji od 20 posto. 

Najgore od svega je što je stranka to jedva postigla. Međutim, nakon osvojenih 20,5 posto osvojenih glasova se postavlja pitanje: može li se ova stranka još uvijek može nazvati narodnom? Pitanje je akademsko, ali je sadašnjost konkretnija: SPD je na rubu ponora. Njena budućnost je neizvjesna.

Dnevni boravak socijaldemokrata se prazni

Pad „crvenih" je bio vidan već 2005. godine u njemačkoj saveznoj pokrajini Sjeverna Rajna - Vestfalija. „JA sam pravi predsjednik radničke stranke u ovoj pokrajini", rekao je tada budući demokršćanski premijer Sjeverne Rajne - Vestfalije Jürgen Rüttgers uoči izbora u najvećoj njemačkoj saveznoj pokrajini i na taj način istaknuo što je ustvari problem SPD-a: on više ne dopire do radnika. Od tada je CDU bio na vlasti u ovoj saveznoj pokrajini sa 17 milijuna stanovnika - iako doduše privremeno.

Sjeverna Rajna - Vestfalija je dugo vremena bila srce SPD-a. U vremenima kada su radnici radeći u rudnicima ugljena i u čeličanama prehranjivali stotine tisuća obitelji i kada je radnik u očima političara bio važan faktor, SPD se mogao osloniti na „male ljude". Uz vječite strukturalne promjene u ovoj regiji se raspao stari milje. SPD odavno nije prirodni saveznik donjeg sloja društva koji radi teške poslove. Također se mijenja i struktura birača SPD-a. Bolje obrazovane osobe u gradovima biraju Zelene, a socijalno ugroženi AfD. Stari slogan: „Moj djed je birao SPD, moj otac bira SPD..." odavno se ne završava sa SPD nego: „...,a ja biram CDU."

Agenda 2010: Schröderov napad na dušu stranke

Za osipanje izborne klijentele SPD-a je odgovoran jedan socijaldemokrat. Gerhard Schröder je uveo tzv. „Agendu 2010". Schröder je na osnovu masovnih kritika na socijalni sustav proširio sektor niskih plaća i bazu za rekordni gospodarski rast od čega od 2005. godine profitira njegova nasljednica Angela Merkel. Njegova stranka je bila na rubu unutarnje podjele i do danas ne zna kakva ona treba biti.

Socijaldemokrati ne slijede konzekventno lijevu socijaldemokraciju. Sve što je od toga dešnje bolje može obaviti CDU, zaključak je mnogih zastrašenih birača SPD-a. Ono što nedostaje SPD-u su koncepti za unutarnju sigurnost, integraciju izbjeglica ili prepoznatljive ekonomske kompetencije - sve teme koje demoskopi identificiraju kao teme koje zanimaju birače.

Vječno lutanje između hrabre ljevičarske politike i mainstreama pozicioniranog oko centra neutralizira SPD do te mjere da se može zaključiti da nema svoj profil. Politički ciljevi SPD-a zbog toga često ostaju nedorečeni i nejasni. Zeleni, Lijevi i AfD govore mnogo jasnije.

Klopka zvana „velika koalicija"

Kao druga stranka po snazi u Bundestagu se SPD dugo vremena držao na vlasti i to usprkos tomu što je bio svjestan da „velika koalicija" prije svega šteti manjim partnerima. Ono što je još gore je to da je uz Angelu Merkel SPD morao doživjeti kako socijaldemokratske projekte kao što je minimalac ili mirovina za sebe prisvaja kancelarka. Socijaldemokrate sada idu u regeneraciju. Institut za demoskopiju Allensbach je još prije izbora u jednom reprezentativnom istraživanju javnog mnijenja otkrio da su Nijemci spremni za više promjena. SPD s promjena započinje u vlastitom domu.