"Bez loših političara možemo, ali bez novinara ne možemo"

Hrvatski kolege novinari nerijetko trpe da ih se zove plaćenicima, piskaralima, kolegice se ponižava nazivajući ih pred kamerama „slatkicama"„srčekima“, „sunčekima“ i sličnim izrazima. Ili ih se sve skupa, kao što je to učinio saborski zastupnik dijaspore Željko Glasnović, sa saborske govornice nazove „moralnim tifusarima i sidašima“. I to samo nekoliko dana nakon što je pred kamerom DW-a isti taj zastupnik, na više puta postavljeno pitanje, odbio odgovoriti je li neonacist ili nije.

Novinari, za sada, najčešće mirno otrpe takvo nasilje, no spomenutom Glasnoviću jasno su poručili da je prešao visoko postavljeni prag tolerancije. Na konferenciju u Saboru na koju je pozvao upravo te „moralne tifusare", nije mu došao nitko pa čak ni predstavnici medija koji s ovacijama dočekaju svaki njegov incident.

Živo blato hrvatske politike

„Političari žele u blato u koje propadaju povući i novinare, jer novinari s nervom i erosom za izvještavanje ih raskrinkavaju u svakom trenutku. To je i uloga novinara", u razgovoru za Deutsche Welle kaže profesorica Gordana Vilović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. „Kada novinara ne bi bilo, političari bi mogli mirno 'obavljati' svoje zadaće, putovati državnim zrakoplovima i helikopterima, a nitko to ne bi propitivao. Novinari su postali smetnja, a njihov društveni položaj je nezavidan i nije im lako. Neki političari bi htjeli ugroziti i taj minimum koji bi trebao biti bolji", kaže nam Vilović uz napomenu da seksizam, bezobrazluk i bahatost u smislu „mi smo važni, a vi ste na dnu društvene ljestvice“ nije od jučer.

Kao rijetkog političara koji je u komunikaciji s novinarima zadržao mjeru i pristojnost navodi ministra financija Zdravka Marića: „Novinari ga pritišću neugodnim pitanjima, ali iz njega nikada ne izlazi ništa opako i neprihvatljivo. Sviđa mi se to i mislim da ljudi prepoznaju tu građansku pristojnost."

Dakako, građanski obrazovanoj osobi ne treba objašnjavati da su novinari njene oči i uči, njen alarm u trenutku kada političari krenu činiti suprotno interesima društva. Novinari ne trebaju smjenjivati političare, upozorava profesorica, ali moraju birače, u važnim trenucima kao što su izbori, podsjetiti o „kakvim čudnim osobama se radi i kako su uopće mogle doći do jednog visokog doma ili izvršne vlasti".

Prenositi, ali i komentirati

Na pitanje treba li bojkotirati nasilne političare, Vilović kaže da ima razumijevanja za frustraciju novinara. „Glasnović ima užasan, neprihvatljiv izričaj. S druge strane, kako ćemo znati o kakvim je ljudima riječ, ako ne prenesemo i odmah reagiramo na njihove stavove? Dakle, treba komentirati, ukazati javnosti, primjerice, da je neprihvatljivo veličanje povijesnih zala i nesreća. Mene konkretan slučaj podsjeća na Zdravka Mamića koji je u jednom trenutku sazivao konferencije na kojima je novinare nazivao prljavima, kurvama, neobrazovanima… Pitala sam ih zašto idu na te konferencije. Neki su mi rekli da moraju pokazati ljudima kakav je Mamić. Drugi su govorili da uveseljavaju narod s njegovim ispadima, a s druge strane, nikada se ne zna kakva se korist može imati od njega. Mislim da treba dati u eter stavove takve kakvi jesu, ali ih treba neumorno i argumentirano komentirati."

Cehovska udruga novinara, Hrvatsko novinarsko društvo, u potpunosti je podržala kolege koji su bojkotirali spomenutu tiskovnu konferenciju, a njen predsjednik Hrvoje Zovko misli da bi trebalo otići i korak dalje. „To je jasna poruka Glasnoviću i ostalima koji misle da mogu olako vrijeđati novinare. Vidimo da Glasnović ne odustaje, ali s vremenom će shvatiti poruku kolegica i kolega. Očekujem da se ovakve stvari dogode i na konferencijama malo većih državnih dužnosnika koji isto tako ne baš biranim riječima govore o novinarima", kaže za DW Zovko.

Kada je riječ o mržnji koja se prema novinarima sije sa saborske govornice, Zovko nam kaže da Hrvatska televizija ima zakonsku obvezu prenošenja izjava iz saborske rasprave. „Nemam ništa protiv onih koji misle da te izjave treba komentirati. Pogotovo jer su puno puta te izjave u funkciji širenja laži i netrpeljivosti prema nekim društvenim skupinama. Objasnio bih što je tu laž ili ih uopće ne bih emitirao. Šira društvena zajednica neće ništa izgubiti, ako te izjave ne pustimo, pa makar oni bili i saborski zastupnici."

Populisti žele poljuljati povjerenje u medije

No što bi učinio da mu saborski zastupnik, a to nije anegdota, u mikrofon kaže da ga smatra korisnim idiotom? „Ne bih mu ostao dužan. Uzvratio bih mu na pristojan način. Tu izjavu ne bih pustio. Mislim da će u borbi s medijima ipak oni izvući deblji kraj. Ako ih nema u medijima, oni praktično ne postoje."

Istovremeno, prvaci hrvatskog populizma uvjeravaju građane da društvene mreže mogu zamijeniti medije i pri tome su potpuno zanemarili činjenicu da i te iste mreže velikim dijelom ovise o sadržajima koje proizvode mediji. Nesumnjivo, ovakvu naivno pojednostavljenu stvarnost vide i njihovi birači koji profesionalne medije proglašavaju ekstenzijom svojih imaginarnih neprijatelja koje često opisuju kao duboku državu ili neimenovane centre moći. Pri tome novinare diskreditiraju kao nečasne plaćenike, jer očito ne mogu shvatiti da netko tko prima plaću za svoj rad može raditi časno i s integritetom. 

Medijima se, ipak, vjeruje

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva nam kaže da hrvatski građani, usprkos svemu, vjeruju novinarima. „Bez obzira na devastiranu profesiju i svakakve ljude koji sebe nazivaju novinarima, a možemo reći da su zagađivači javnog prostora, javnost još uvijek ima određenu dozu povjerenja. Mediji su odradili puno važnih stvari i otkrili većinu korupcijskih afera. Mislim da javnost ipak više vjeruje medijima nego političarima."

I on, poput profesorice Vilović, naglašava da političari svakodnevno pokazuju da ne razumiju svrhu medija. „Mediji su ogledalo društva, moraju biti u funkciji javnosti. A oni ih shvaćaju kao svoju produženu ruku. Počevši od javne televizije pa nadalje, medije bi najradije proglasili svojim plijenom koji bi trebao funkcionirati isključivo prema njihovoj zamisli. Kada je riječ o temama koje im nisu škakljive, počevši od premijera, predsjednice pa do lokalnih političara, opušteno će odgovarati pred novinarima. Kada im postavite neka ozbiljnija pitanja, dobit ćete etiketu hibridnih ratnika protiv države, stranke, koga god."

Profesorica Vilović, za kraj, sve sumira u dvije rečenice: „Možda sam patetična, ali mislim da bismo mogli živjeti bez loših političara, ali ne bismo mogli bez novinara. Njihova uloga je nezamjenjiva u demokratskom društvu."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android