Bujica psovki, bujica prijetnji
4. kolovoza 2018
„Usrani Jugoslovenu, drkam na tebe i tvoje komunističke fašiste“ – to gotovo da zvuči kao nespretna izjava ljubavi. DW ima uvid u poruku te sadržine koju je na njemačkom u studenom prošle godine u inboxu svog Facebooka zatekao Danijel Majić, dugogodišnji novinar lista Frankfurter Rundschau. Pošiljalac je bio neki Željko, po fotografiji bi se reklo srednjovječni gospodin.
Odmah je Majić znao razlog zbog kojeg mu nepoznati gospodin piše. Koji dan ranije objavljen je njegov tekst „Jubilej s huškačem“ o proslavi hrvatske dijaspore u Mainzu na kojoj je sudjelovao i Velimir Bujanec, voditelj popularne i sporne emisije „Bujica“ na zagrebačkoj televiziji Z1.
Bujanca je Majić čitateljima uglednog frankfurtskog lista opisao kao voditelja emisije u kojoj se „redovno huška protiv nacionalnih i drugih manjina“ te čovjeka koji se ranije „opušteno pojavljivao u ustaškoj uniformi s kukastim križem" i tražio „rješenje srpskog pitanja" po ustaškom konceptu.
Čitatelju Željku se to nije svidjelo. I nije jedini. Zapravo, Majić je prije koji dan, kada se zahuktala priča s Thompsonom i reprezentacijom, provjerio arhivu svojih tekstova. Kaže, napisao ih je oko 3.000, ali svega tridesetak u kojima se spominje Hrvatska ili bilo što što bi imalo veze s njom. „Pišem ja i o njemačkim neonacistima i desnim populistima, ponekad i o islamistima, i nikad ne dobivam poruke u tom kvantitetu“, kaže ovaj novinar za DW.
Nije bolje prošao ni Danko Rabrenović, frontmen düsseldorfskog benda „Trovači“ i autor knjiga i radijskih emisija. U članku za Die Welt na dan finalne utakmice Mundijala je napisao da se osjeća podvojeno, kako se vrlo veseli uspjehu Hrvatske, ali je i ljut zbog „previše nacionalizma“ koji okružuje reprezentaciju. U članku je otkrio da mu je majka Hrvatica, a otac Srbin. Na komentare čitatelja nije trebalo dugo čekati
U bijesnim reakcijama Hrvata – mahom iz dijaspore u Njemačkoj – nađe se i pokoja prijetnja. „Obično mi pišu da me žele sresti ili mi navratiti kući, tako nešto. Rijetko kad je direktnije. Jedan se sad toliko naljutio da je prijetio da će mi oguliti srpsku kožu. Nije da mi je važno, ali ja čak i nisam srpskog porijekla“, dodaje Majić.
„Kada 'naši' pišu, to je izdaja"
DW je iz razgovora s više novinara koji na njemačkom pišu o regiji bivše Jugoslavije ustanovio da posebno brojne i posebno prostačke ili prijeteće reakcije stižu kada je tema Hrvatska. Kada Danijel Majić, recimo, kritički piše o Cecinom koncertu u Frankfurtu, stići će komentar, dva. Kada piše o Thompsonu, stići će ih bujica.
Drugo, reakcije dijaspore su uglavnom rezervirane za autore s korijenima iz Jugoslavije. Dvojica starih vukova među novinarima koji pišu o Balkanu, Andreas Ernst i Norbert Mappes-Niediek, za DW potvrđuju da reakcije koje stižu do njih ili njihovih reakcija nisu ni izbliza tako brojne niti tako neugodne. Premda obojica – Ernst za Neue Züricher Zeitung, a Mappes-Niediek za brojne listove – jednako britko kritiziraju nacionalizme i druge anomalije u zemljama bivše Jugoslavije.
„Kada Švabo tako nešto piše, u redu, on i ne zna bolje, ali kada 'naši' pišu, to je izdaja“, tumači to Mappes-Niediek.
„Danijela naravno onda prozivaju izdajicom domovine, a mene Srbinom“, kaže za DW Krsto Lazarević koji kao slobodni novinar piše za neke od najuglednijih njemačkih listova poput Die Welta, Die Zeita, Neues Deutschland ili Jungle World, a povremeno i kolumnu za DW. Krsto i Danijel su se inače prije više od godinu dana upustili u pokušaj da publici na nemačkom govornom području približe Balkan kroz podcast Ballaballa-Balkan.
„Kada pišem o salafistima u Bosni ili huliganima u Srbiji dobijem neke reakcije, ali to nikako nije usporedivo s onim kad pišem o Thompsonu ili kritički o događanjima oko hrvatske reprezentacije, korupciji ili slično“, nastavlja Krsto Lazarević.
Razlika je, slažu se naši sugovornici, u tome što je hrvatska dijaspora u Njemačkoj daleko bolje organizirana od srpske ili bošnjačke. „Ne vjerujem da je većinski dio Hrvata koji godinama žive u Njemačkoj sklon nekim desničarskim pozicijama. Ali jesu oni koji su organizirani, bilo u katoličkim zajednicama ili drugim udrugama“, kaže o tome Majić.
Hrvatska kao nedodirljiva svetinja
Tu je recimo famozni „Svjetski kongres Hrvata u Njemačkoj“ čiji čelnici redovno pišu duga elektronska pisma redakcijama, nezadovoljni izvještavanjem o Hrvatskoj. Tu je izvjesni Mladen Kostić koji se predstavlja kao član uprave Hrvatskog nacionalnog etičkog suda pa jednom na adresu desetina njemačkih političara i redakcija povodom Majićevog teksta navodi da je „đubre posebne sorte i definitivno velika sramota za ljudskost i demokraciju" to što se piše o „našem najboljem pop-rok-pjevaču i veteranu gospodinu Marku Perkoviću Thompsonu“. Taj isti Kostić svoje mailove potpisuje akronimom „ZDS" (Za Dom Spremni).
Udruge su to koje su organizirale koncerte „gospodina Marka Perkovića Thompsona" po Njemačkoj dok nisu zabranjivani. Udruge koja dovode ekstremne šoviniste poput Velimira Bujaneca, ili generala i zastupnika Željka Glasnovića koji po zagrebačkom Saboru prati govori li netko „srpski" ili pak organiziraju projekcije filma „Jasenovac – istina" u kojem autor Jakov Sedlar iznosi niz laži i relativizacija o ovom ustaškom logoru smrti.
Takvima nije milo kada njemački mediji kritiziraju njihovu „domoljubnu" djelatnost. „Mislim da je za njih to povreda časti jer u njihovom svjetonazoru je Hrvatska sveta zemlja koju nitko ne smije kritizirati. Ako i kritizira, onda samo smije komuniste koji su bili na vlasti. Oni ne mogu izići na kraj s činjenicom da netko kritički analizira njihovu zemlju ili pak ima drugačije mišljenje“, kaže Krsto Lazarević.
Nazvan je već u raznim reakcijama „srpskim propalim komunistom“ koji sve Hrvate smatra „fašistima osim svog hrvatskog Balabala prijatelja Danijela Majića i svojih komunista“, nazivan je „debelim četnikom“ i „kopiletom ljevičarskim“, poručeno mu je da (sve citati) „jebe svoju geačku, četničku srbendiju koja, još živi u srednjem vijeku, pod Turcima, pas ti jebo mater", i pozdravljan je sa „Za Dom Spremni".
„Oni sistematski pokušavaju da potkopati moju vjerodostojnost pri svakom članku u kojem se kritički odnosim prema događanjima u Hrvatskoj. Naravno da može biti problematično kad si slobodni novinar, a tvoj poslodavac pri svakom tvom članku mora računati s desetinam bijesnih reakcija i poruka mržnje", kaže naš sugovornik.
No to spada u opis posla – za novinarstvo je ionako potrebna nešto deblja koža. No ono što Lazareviću istinski smeta jesu dugi i opširni, naizgled potkovani mailovi koje dobivaju redakcije za koje radi. Nedavno je uredniku morao objašnjavati da nije ništa izmislio kada je, pišući portret Luke Modrića, samo spomenuo, kako kaže, pogrom nad Srbima u Zadru 1991. Jer javio se jedan čitatelj napisavši da su „navodni pogrom nad srpskim stanovništvom, navodno protjerivanje tisuća Srba i navodna ubojstva nekih, sve u Zadru, bezočne laži“.
„To rade mješanci"
Lazarević kaže da stotine reakcija zna stići kada njegovo ime spomenu desničarski hrvatski portali, ili Thompsonovi fanovi u Facebook grupama. Dnevno.hr je u svibnju 2016. u tjednom tiskanom izdanju posvetio čitav tekst kritici Lazarevića jer se usudio kritizirati prikazivanje filma „Jasenovac – istina" u Njemačkoj.
„Tako i mladi beogradski novinarčić i piskaralo gradi naprednu novinarsku ljevičarsku karijeru u njemačkim medijima bacajući povijesno lažno blato u neograničenim količinama na Hrvate“, suština je dugog i dosadnog pamfleta koji je potpisao Vice Borić.
Pisanje njemačkih medija o njegovom odlasku u Mainz prokomentirao je ovog veljače i Velimir Bujanec u svojoj TV-emisiji. „To rade mješanci. To rade ljudi koji su izgubili državu Jugoslaviju, imaju imena i prezimena s ovih prostora, vode balkanske titoističke stranice i pišu za radikalno lijeve njemačke medije. S tim radimo nešto što ne smijemo spominjati jer bi to bila reklama za recimo 'Violetu' ili 'Palomu'", aludirao je na marke toaletnog papira.
Kada se podvuče crta, može se reći da su svi poduhvati hrvatske ljute desnice po društvenim mrežama i drugim kanalima – ekstremno neuspješni. Jednostavno, niti jedan od novinara s kojima smo razgovarali nikada nije imao problema u redakciji za koju radi. Uvijek je bivao zaštićen i dalje uživao povjerenje. Ali to autore pamfleta neće spriječiti da već povodom sljedećeg članka krenu u istragu „četnika“ i „Jugoslovena".