Bespomoćni EU u Nagorno-Karabahu

Ovoga tjedna u Bruxellesu su održani prosvjedi Armenaca protiv suzdržanosti Europske unije prema Turskoj, koju smatraju agresorom u sukobu u Nagorno-Karabahu. Prosvjednici su u Bruxelles stigli iz raznih krajeva Europe. Velika armenska zajednica živi u Francuskoj, gdje su se naselili nakon genocida 1915. kada je ubijeno pola milijuna Armenaca. Demonstranti su došli i iz Nizozemske, organizirano autobusima. Sepouh Abrahamijan, jedan od organizatora, smatra da su vlade Turske i Azerbajdžana destabilizirale cijelu regiju. „Svi Armenci u Europi bi sada morali dignuti glas, kako bi svijet u toj regiji prepoznao prave teroriste."

Student ekonomije Arakel Karapetijan krivicu također prebacuje na Tursku i Azerbajdžan. Kaže da te zemlje žele okončati genocid koji su započele 1915. – to su optužbe koje se uvijek iznova čuju.

Žestoke riječi u Europskom parlamentu

Ako je do većine u Europskom parlamentu, EU bi zaista trebao nešto učiniti. „Zahtijevamo obustavu borbi", kazala je francuska zastupnica Sylvie Guillard. Ona smatra da bi se nešto moralo poduzeti protiv Turske koja, prema njenom mišljenju, potiče sukob. Sličnog su mišljenja i mnogi drugi zastupnici, bez obzira na stranačku i nacionalnu pripadnost. „Erdogan želi ponovo uspostaviti Osmansko carstvo", rekao je nizozemski demokršćanin Peter van Dalen. Turskog predsjednika ne možemo zaustaviti govorancijama već oštrim sankcijama, dodao je.

Bugarski zastupnik Angel Dzhambazki Turskoj prebacuje „imerijalističke fantazije“ i izvoz islamističkih boraca u regiju. Uvijek iznova se čula tvrdnja da Turska želi završiti genocid koji je započela 1915. Samo poneki zastupnik, poput Nijemca iz Europske pučke stranke (EPP) Michaela Gahlera, oprezno upozoravaju na opasnost od „internacionalizacije" konflikta i kažu kako treba pustiti da Grupa iz Minska i OESS (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju) rade svoj posao. Ali veći dio zastupnika je borbeniji. „Ovo je agresivni rat protiv Armenaca koji podržavaju Erdoganovi džihadisti", rekao je Charlie Weimers iz Švedske. I skoro sve te kritike i analize su kulminirale zahtjevom da se turskom predsjedniku zaprijeti sankcijama.

No Josep Borrell, šef europske diplomacije, kaže da treba pustiti Minsku grupu da pokuša riješiti problem diplomatskim putem. I podsjeća da su šefovi država i vlada članica EU-a raspravu o eventualnim sankcijama protiv Turske odgodili za prosinac.

Sve je isplanirano prije mjesec dana

Obična diplomacija još nikada nije pomogla u sukobu oko Nagorno-Karabaha, kaže Marc Pierini iz trusta mozgova „Carnegie Europe". Ovaj bivši veleposlanik EU-a u Ankari ne gaji iluzije o tome što pokreće predsjednika Erdogana: on je okružio Evropu tinjajućim sukobima, od Sirije preko Libije, Cipra i Grčke pa sve do Nagorno-Karabaha. Pierini smatra da je Erdoganu samo do ometanja i uništenja Europske unije, prije svega iz unutarnjopolitičkih razloga. I na toj točki se poklapaju Erdoganovi interesi s interesima ruskog predsjednika Putina, uvjeren je Pierini.

Ako se pogleda trenutak koji je izabrao u pogledu Nagorno-Karabaha, turski predsjednik je odigrao pametno, objašnjava Pierini: „SAD je paraliziran izborima, a to će trajati najmanje do siječnja. Rusija s Armenijom ima obrambeni pakt, ali to se ne odnosi na eksklave.“ Zbog toga je Moskva suzdržana, smatra Pierini. On također kaže da je Azerbajdžan superiorniji u regiji. „Azerbajdžanska vojska je naoružana turskim i izraelskim dronovima, koji su ekstremno efikasni." Zrakoplovi i tenkovi na armenskoj strani su manje upotrebljivi s obzirom na nepristupačan teren.

Pierini vjeruje da je sve planirano prije mjesec dana tokom rutinskog zajedničkog vojnog manevra Turske i Azerbajdžana. Ako se uvedu sankcije protiv Turske, smatra Pierini, onda to mora biti ciljano: tursko gospodarstvo je ranjivo, prije svega industrija naoružanja. Jer, Turska se u tom smislu oslanja na tehnologije iz Europe; dijelovi za helikoptere dolaze iz Španjolske, motori za podmornice su iz njemačkog Siemensa. Europa bi u ovom trenutku mogla podići cijenu za Erdoganovu političku avanturu, smatra Pierini.

Francuska kao „tračak nade“

Richard Giragosian, direktor Regionalnog studijskog centra u Erevanu, vidi „tračak nade“ u direktnoj diplomatskoj intervenciji Francuske. Francuska inicijativa je prepoznala da Rusija ima legitimne interese u ovom konfliktu. "Tako bi se isplatila rijetka suradnja Rusije i Zapada u zahtjevu za prekidom vatre." Predsjednik Macron također pokušava pritisnuti Ankaru zbog agresivnog stava Turske u Sjevernoj Africi, na Bliskom istoku i u istočnom Sredozemlju. On time reagira na veliku strategiju predsjednika Erdogana, objašnjava Giragosian. I dodaje da bi EU općenito gledano morao žešće odgovoriti na strateške ambicije Turske, jer ni Unija ne bi bila zadovoljna napredovanjem Azerbajdžana u Nagrono-Karabahu.

Giragosian reakcije EU-a ocjenjuje kao „spore i ležerne". I ističe da su se sigurnosne prijetnje za Europu u 2020. povećale, ali da spor politički i diplomatski aparat, u odsustvu SAD-a, tome nije dorastao. „Unatoč dugogodišnjim diplomatskim naporima i mirovnim pregovorima, Armenija i Nagorno-Karabah su ostali sami – bez partnera i s malo nade za istinske pregovore", rezimira Richard Giragosian. Otrežnjujuća analiza koja se ne oslanja baš puno na europsku sposobnost djelovanja.