Berlinski gej aktivisti u gostima kod sovjetskih komunista
10. siječnja 2019
„Rekli su mi da je u Moskvu doputovala grupa mladih komunista iz zapadnonjemačke organizacije HAW, da su to mladi ljudi koji podržavaju našu zemlju i da žele uspostaviti kontakte sa svojim vršnjacima u Sovjetskom savezu", prisjeća se Larisa Beltser-Lisjutkina, umirovljena profesorica kulturologije sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu. Te je 1978. radila u moskovskom Institutu za međunarodni radnički pokret. Nju i njezine kolege koji su govorili strane jezike redovno su angažirali za doček i praćenje gostiju iz inozemstva koji su dolazili u posjet SSSR-u.
Ljude iz organizacije HAW upoznao je tijekom svog boravka u Zapadnoj Njemačkoj sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog saveza (CK KPSS) Ivan Kapitonov. On ih je tada i pozvao u Moskvu.
Ali Larisa nikako ni u jednom registru nije uspijevala pronaći tu organizaciju kako bi se o njoj informirala. Zato je kontaktirala svoje poznanike u Zapadnoj Njemačkoj i, kada je dobila odgovor, skamenila se: HAW je bila skraćenica za organizaciju „Homoseksualna akcija Zapadni Berlin“ (Homosexuelle Aktion Westberlin).
Integracija homoseksualaca na sovjetski način
No tada su gosti već bili na putu, a ona je podigla kupone kojima se u to doba za goste iz inozemstva plaćalo u restoranima, hotelima, kinima… Otišla je u zračnu luku, podigla ploču s natpisom HAW i konačno upoznala tu čudnu grupu: dva hipija, jedna djevojka za koju se odmah ispostavilo da je Engleskinja i jedan pas buldog.
„Otišli smo do automobila i dok smo se vozili prema hotelu Metropol dečki su me pitali: 'Gdje su ovdje klubovi za mlade?' Odgovorila sam im da postoje omladinski klubovi u Centralnom komitetu i u okružnim odborima Komsomola (Svesavezni lenjinistički komunistički savez omladine), kao i na sveučilištu", priča Larisa. No dvojica Nijemaca nisu bila zadovoljna odgovorom. „Pitamo za klubove u kojima se – jednostavno tako – okupljaju mladi, diskoteke i slično", objasnili su. Larisa im je na to rekla: „Naravno da postoji diskoteka i pri CK-u Komsomola."
„Sljedećeg dana bili su konkretniji: ’Gdje su kod vas gej-klubovi?' Odgovorila sam im da smo mi svi zajedno, da nema posebnih gej-klubova i da su homoseksualci ravnomjerno raspoređeni među omladinom. To ih je impresioniralo. 'Vidiš, ovdje su svi integrirani.' Ja sam šutjela. Nisam im rekla gdje i kako su točno homoseksualci ’integrirani'."
Veseli smijeh iz muškog WC-a
Javno iskazivanje homoseksualnosti u Sovjetskom savezu je bilo zabranjeno i za to se mogao dobiti zatvor do pet godina ili prinudni rad. Larisa je to svojim gostima priznala tek četvrtog dana posjeta, nakon što su u Moskvi obišli operu, restorane, znamenitosti… Kada im je objasnila da je u SSSR-u kažnjivo biti homoseksualac i da poznaje neke ljude koji su zbog toga u zatvoru, Nijemci su joj rekli: „Zato smo dužni pronaći ljude iz gej-zajednice i informirati se o tome što se ovdje događa."
No nitko od Larisinih poznanika homoseksualaca nije se usudio stupiti u kontakt s aktivistima gej-pokreta iz Zapadne Njemačke. Ali oni nisu odustajali: „Gdje se ovdje susreću gej-muškarci?“ Ovoga puta Larisa je bila iskrena. Rekla im je da se na zidovima javnih WC-a mogu pronaći brojevi telefona onih koji žele kontakt s osobom istog pola.
„Tih godina, javni WC-i u Moskvi bili su mjesta na kojima su ljudi riskirali da dožive prilično neugodne, pa i opasne stvari. Srećom, sjetila sam se WC-a koji je bio prilično pristojan. Rekla sam im da ćemo ih moj muž i ja odvesti tamo. Muž je pristao jer su mu obećali jedne njihove hlače koje su mu se jako svidjele."
Otišli su tamo već sutradan. Engleskinja je ostala s buldogom na obližnjoj klupi, jer joj je Larisa rekla da psa zbog prljavštine neće moći više oprati, ako tamo bude ušla s njim. Larisa je za to vrijeme otišla do ženskog WC-a. I dok je fotografirala i zapisivala razne erotske grafite na zidovima, mogla je čuti eksplozije smijeha iz muškog WC-a. „Jedva sam ih izvukla kada sam primijetila da se na ulici pojavljuje policija. U stvari, moji gejevi su samo bili šarmantni – dragi, zapadni humanisti", prisjeća se Larisa.
Izvještaj drugu Kapitonovu
A kako je na sve to reagirao nadležni službenik u Centralnom komitetu? „Kad sam mu rekla, uhvatio se za glavu", priča Larisa. „Pitala sam ga misli li da bi možda trebali o tome obavijestiti druga Kapitonova. Odmah je prešao na ti: 'Što pričaš, jesi li sišla s uma? Istjerat ćemo to do kraja, odvest ćemo ih na zrakoplov, mahat ćemo im i poslije ćemo dobiti još i bonus. Ja ću ti osobno potpisati za bonus'."
Otada je i službenik bio stalno s njima. „Očigledno je radio za KGB, ali krajem sedamdesetih sve je već bilo korumpirano. I KGB je bio korumpiran. Njihove službenike samo su zanimali odjeća ili devize. Ali njemački gejevi su nešto tu osjetili i nisu mu puno vjerovali. Pitali su me: ’Jesi li sigurna da ovaj čovjek zaista ima simpatije za gej pokret?'. Rekla sam im: 'Da ne misli dobro, odavno bi nas prijavio. A on to ne radi'."
Na rastanku u zračnoj luci Larisa i njezini gosti su se izgrlili, izljubili, čak i malo zaplakali. Larisa je zaista dobila bonus, a njen suprug obećane hlače. Kada je nešto kasnije slučajno srela onog službenika iz Centralnog komiteta, šapatom joj je rekao: „Kako si? Oni odoše… A baš smo dobro prošli."
„Ne znam kakav je izvještaj podnio drugu Kapitonovu", kaže Larisa Beltser-Lisjutkina, „ali sigurno u njemu nije pisalo da je sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog saveza u Moskvu pozvao – njemačke gej aktiviste."