„Ako je nešto u Bosni Bosna, to je Vareš“

Igor Hinger, nastavnik njemačkog jezika, jedan je od brojnih Hrvata koji se nakon nekoliko godina provedenih u Njemačkoj vratio u Vareš. On je vjerojatno jedan od potomaka saskih rudara koji su tu dovedeni u doba Austro-Ugarske. U to vrijeme na ovom području počinje industrijska eksploatacija željeza, grade se dvije visoke peći i dovode Mađari, Česi, Slovenci, ali i rudari iz Saske. U Varešu se još u rimsko doba kopala željezna ruda, o čemu svjedoči ploča s natpisom „villicus procurator", ali i rudarska svjetiljka iz tog vremena. I trgovci metalima iz Dubrovačke Republike su u 13. stoljeću tu otvorili rudnike i počeli proizvodnju i obrt željezne rude, tako da i mnoštvo Dubrovčana vuče porijeklo iz Vareša.

Ali, na eksploataciju željeza danas podsjećaju samo ruševine na ulazu u grad. „Sve je to uništeno ne u ratu nego poslije rata raznoraznim malverzacijama i privatizacijama", kaže Igor Hinger. Dodaje kako su političke snage poslije rata radi nekakvih svojih privatnih ciljeva rasprodale varešku imovinu. „Mi nismo ni vlasnici naše šume, već je to firma na razini kantona, čija je centrala u Zavidovićima. Oni uzmu šume koliko im treba i mi nemamo nikakvog utjecaja." Igor se nada da će jedna ozbiljna firma, koja trenutno vrši istraživanja nalazišta olova, cinka i barita, sljedeće godine krenuti s eksploatacijom rude i da će Vareš krenuti uzlaznom putanjom.

„90-tih godina se na području općine Vareš, u kojoj su većinu stanovnika činili Hrvati, dogodio strašni rat i mnogo Hrvata je otišlo", nastavlja Igor Hinger. Veliki broj se vratio nakon rata, ali raznoraznim politikama nije bilo u cilju da oni tu i ostanu. „Nije bilo interesa nekih bošnjačkih političara, ali slobodno mogu reći i da jednoj političkoj strukturi Hrvata nije bilo u interesu ni da se Hrvati vrate. Na žalost nema ni puno Srba, a iskreno se radujem kada vidim da su se neki vratili u vareška pravoslavna sela", kaže Igor i podsjeća kako je i vladika diseldorfski Grigorije, „naše gore list" i „voli Vareš". „Na žalost", ne propušta napomenuti Igor, "dogodio se i jedan stravični zločin nad Bošnjacima u Stupnom Dolu, gdje su Hrvati, ali ne vareški Hrvati, počinili zločin prema Bošnjacima." "Ali ti ljudi i nakon svega nisu opterećeni prošlošću, samo oni sa strane prave probleme."

„Nisi tu kao Hrvat ili Bošnjak već kao Varešanin, kao Bosanac i Hercegovac, kao čovjek"

Pred rat su na području općine Vareš, koja je s gradom i 20-tak okolnih sela brojala 22.203 stanovnika, većina bili Hrvati. Po popisu iz 2013. tu sada živi svega 8.892 ljudi i od toga je najveći broj Bošnjaka.

Od 2000. godine Hrvati koji su se vratili u Vareš ponovo odlaze, trbuhom za kruhom. A skupa s njima i Bošnjaci. „Sve je manje mladih ljudi", konstatira Igor. „Poražavajući je podatak je što se ove godine na razini grada upisalo svega 28 prvašića. To je bilo jedno prijeratno odjeljenje u osnovnoj školi u gradu Varešu, gdje je bilo 1.200 učenika."

"Jedini smo koji imaju ovakav model škole u BiH, gdje su rukovodstvo i sekcije zajedničke, osim nastavnog sata. U glazbenoj školi, za one koji to žele,  hrvatska i bošnjačka djeca imaju nastavu zajedno", kaže Igor.

„Ali, mi ne želimo upasti u atmosferu beznađa i apatije. Najdraže mi je što radim s mladim ljudima", ističe Igor, koji predaje njemački u dvije osnovne i jednoj srednjoj školi. "Jako smo aktivni u izviđačima a osnovao sam i udruženje u kojem se uglavnom bavimo muzikom. Nedavno smo nastupali na Bajramskom koncertu gdje je moja Karla, a moja je i Emina i Amela i Ema – pjevala pjesmu „Tu nam Bajram dolazi". Mi pokušavamo djeci reći: ti nisi tu zato što si Hrvat ili musliman. Ti si tu kao Varešanin, kao Bosanac i Hercegovac, kao čovjek."

Problem nije u običnom narodu

 "Ovdje nikad niste imali hrvatske, srpske ili bošnjačke kafiće. Politika na nivou Federacije je donijela dvije škole pod jednim krovom, ali to je nešto što nije odluka lokalne zajednice i tu se Vareš razlikuje od nekih drugih gradova", nadovezuje se na Igora Rusmir Berberović, koji cijeli život, osim studija u Sarajevu gdje je završio političke znanosti, živi u Varešu. Razredi u OŠ doduše nisu mješoviti, ali djeca ne izlaze odvojeno na odmore i nemaju dva različita ulaza i izlaza. Zajedno su i na izvannastavnim aktivnostima a skupa idu i na ekskurzije. Obični ljudi, naglašava Rusmir, „nisu bili involvirani u ratu", a "ključni ljudi", odgovorni za sve, su bili sa strane.

"Problem nije u običnom narodu, već u nekim višim interesima", uključuje se u razgovor Rusmirova supruga, po zanimanju pravnica, Maja Berberović. Ova bosanska Hrvatica je skupa s mužem i mnogim drugim mladim i starijim građanima Vareša sudjelovala na koncertu ispred "Starog mlina" (4.8.2021.) koji je okončan Balaševićevom pjesmom „Računajte na nas". To znači da je u „ovoj našoj prelijepoj BiH, ,jedino moguć zajednički život svih nas a vjera i nacija imaju svoju posebnu ljepotu samo kada smo svi zajedno". A problem nije, naglašava i ona, „u običnom narodu, već u nekim višim interesima".

Uvijek živjeli jedni za druge i jedni s drugima

 "Naš kraj poznat je po tome da smo uvijek živjeli jedni za druge i jedni s drugima. Puno je ljudi u miješanim brakovima poput moje dvije najbolje prijateljice", kaže rođena Varešanka Dubravka Uroda (56), koja živi u Matuljima blizu Opatije i profesorica je hrvatskog jezika. "Za ponoćku su i muslimani i pravoslavci bili u dvorištu katoličke crkve, mi smo s njima bili kad su oni slavili svoje svetkovine. Za Kurban Bajram su nam dolazili muslimani i donosili najbolje komade mesa. Tako smo odrasli. Mi stvarno vjerujemo da su ljudi – ljudi i da se dijele isključivo na ljude i neljude a ne po nacionalnosti. Jako puno radim na promicanju mirotvorstva, naša škola je poznata po tim projektima i svako od nas može tome doprinijeti", kaže Dubravka. Dvije škole pod istim krovom u Varešu za nju su „tolerancija i uvažavanje". „To je davanje prava i jednom i drugom narodu da promiču vrijednosti koje smatraju bitnim. Bitno je da se djeca igraju zajedno ali da znaju tko su i što su", argumentira Dubravka.

Za Mirzu Imamagića su dvije škole pod istim krovom "kao aparthejd". „To mi je tako ružno jer sam odrastao u višenacionalnoj sredini u Varešu. To me jako, jako boli a sve ostalo funkcionira, djeca se poslije druže, idemo s izviđačima, sviramo, pjevamo, hodamo. U Kiseljaku imam prijateljicu koja je učiteljica, ali oni se tamo ne druže kao mi. Molim Bogove da nam ukinu tu podjelu na dvije škole. Moja nana i dedo bili su pobožni ali su nas odgajali da poštujemo jedni druge i to je tako ostalo. Bez obzira što sam prošao rat i bio u logoru."

„Mi smo sretni, zadovoljni zajedno, ovdje i sada"

Tanja Kevešević ima dva kafića u Varešu. S „malim prekidom od nekih 10 godina života u Sarajevu", vratila se u rodni gradić kako bi „našla svoj duševni mir". Tu je s majkom, kćerkom, mužem. Ne zna koliko Srba sada živi u Varešu. „Ja vjerujte nemam pojma u kojem smo mi omjeru. Niti me to zanima. Znam samo da je načelnik gospodin Marošević. Pretpostavit ćemo da je on neki predstavnik hrvatskog naroda", kaže Tanja.

Tanja misli da je taj grad negdje nekad prodan. "Netko je prodao i šumu i zlato, koje spominju, mada ne znam da ga ima, da se izvuče sve što se izvući može, obzirom da mi nemamo ni rasvjetu u ovom gradu a da imamo samo rupe po cesti i da se apsolutno ništa ne dešava i nema nikakvog razvoja ni naznake za razvojem osim tog rudnika."

Bez obzira na to, Tanji je „život u ovom malom gradu predivan". "Nemam trku, nemam frku. Ja sam Bosanka, ovdje zarađujem sasvim dovoljno za život. To je takva ljepota s ljudima s kojima živim. Izjavu Milorada Dodika da se od BiH trebaju napraviti tri države, ne razumije: „Ja ne znam šta oni sanjaju ili ne sanjaju, zamišljaju ili ne zamišljaju, ali i pored rata i svega što se dešavalo mi smo sretni i zadovoljni zajedno, ovdje i sada. Mi mali ljudi – mi smo jači. Neću reći mali, jer mi smo najveći, mi smo jači od svega. Kad to shvatimo, onda ovi ‚mali na vrhu‘, neće imati šansi."

Od đaka-pješaka do biznismena

Dario Dodik (46) odrastao je u selu Semizova Ponikla, šest kilometara od grada i na 1.250 metara nadmorske visine. Bio je đak pješak. „I u ratu do 1994. bio sam tu. Kad sam vidio šta se događa, poželio sam pobjeći iz HVO-a, u koji sam otišao dobrovoljno. I to mi je uspjelo."

A pobjegao je, kaže, u Hrvatsku, gdje je živio od kraja 1994. do 1997. godine. Jedno vrijeme Dario je radio na građevini a onda je postao pizza-majstor. Nakon povratka u Vareš otvorio je kafić koji je nakon dvije godine zatvoren jer mu nije produžen najam. Godinu dana prije roka završio je, kaže, pravni fakultet. Radio je skoro 10 godina u Ministarstvu sigurnosti BiH kao pravnik. A onda se u proljeće 2014. u Varešu sreo s prijateljem Petrom Jelićem. Pogledali su se u oči i nakon studioznog razmatranja od 10 sekundi: „Hoćemo li? Ma hoćemo!" odlučili su krenuti u biznis i lokaciju starog mlina pretvoriti u restoran s konakom (hostelom) - objekt koji je, za razliku od mnogih drugih u BiH, potpuno uklopljen u prirodu i okruženje. „To je mješavina bosanskog stila kojim odišu stare bosanske kuće ovdje u Novakovićima", kaže Dario.

"Pola mojih radnika su Bošnjaci, tu su i Hrvati, imam i Srba. Tu nema nikakve podjele, bilo je nešto u ratu. Vidite, kad dođete u Zagreb niste Hrvat, onda ste Bosanac. Srbin iz Vareša i u Srbiji nije Srbin nego je Bosanac. Nikada nismo imali velike sukobe, to su bili pojedinci koji su budili nekakav sukob a 80 posto ljudi je uvijek živjelo skupa. Čak i u ratnom periodu mi smo se družili, iako smo bili na raznim stranama", kaže Dario Dodik.

„Ako je političkih problema i bilo, mi ih ignoriramo"

„Ja da ne mislim da će Bosna preživjeti, ne bih bio u Bosni i ne bih uložio sav svoj život u ovo", kaže Dario Dodik naglašavajući da ima puno ljudi koji mogu napraviti ovako nešto, samo nemaju dovoljno hrabrosti. „Ako je nešto u Bosni Bosna, to je Vareš, rekao je jednom Esad Bajtal. I svaki put se naježim kad to izgovorim. To je sto posto istina."

„Ja ne znam tko Bosnu ne može voljeti", kaže Igor Hinger. "Ako je političkih problema i bilo, mi ih ignoriramo. Svjedoci smo, ove nacionalne stranke na razini BiH jedne druge hrane. Mislim da su u boljim odnosima nego ja sa svojim prijateljima. Nikom od njih nije u interesu da Bosna bude kao prije rata. Zato što normalna država hvata lopove, hvata kriminalce, hvata one koji dođu do materijalnih bogatstava na nezakonit način. Ali mi ćemo opstati, zato što smo stotinama godinama ne suživjeli već živjeli zajedno."

Ili, kako je za DW rekla Tanja Kevešević: „Netko će ugasiti svjetlo ovdje, ali samo ako i kad to mi budemo htjeli!"