“Volim Hrvatsku i uvijek joj se rado vraćam”

Adriana Altaras se već na početku razgovora ispričava što loše govori hrvatski. Kao dijete ga je slušala kod kuće, jer su ga njezini roditelji međusobno govorili, priča u razgovoru za DW.

„Bože moj ili kozo, to mi je ostalo u sjećanju, otac Jakov je majku Teju katkad nazivao kozom. Tek kasnije sam shvatila da to nije bio nekakav kompliment," dodaje kroz smijeh. Jakov je s kćerkom govorio talijanski, a majka njemački.

Jakov Altaras, glavni lik njezine prve knjige "Titove naočale" bio je liječnik, koji je, iako bivši partizan i komunist, morao napustiti tadašnju Jugoslaviju jer mu je prijetilo hapšenje zbog, kako se kasnije ispostavilo, jednog montiranog procesa. On uspijeva pobjeći u Njemačku, u grad Gießen, dok supruga Teja, arhitektica i kćerka moraju ostati u Zagrebu. Majka odlučuje da Adrianu prebaci ilegalno u Italiju.

„Po mene je došla mamina sestra Jelka, koju sam zvala teta Jela, sa svojim mužem, Talijanom, čika Giorgiom. Oni su me sakrili u prtljažnik automobila i doslovno prokrijumčarili preko granice", priča Altaras. Kod tetke ostaje do svoje sedme godine, a 1967. dolazi u Gießen, u kojem je u međuvremenu živjela i majka.

Nova knjiga posvećena tetki

I upravo je taj novi roman posvećen teti Jeli. Roman „Besser allein als in schlechter Gesellschaft, meine eigensinnige Tante“ (u prijevodu „Radije sama nego u lošem društvu, moja svojeglava tetka“) je kratko nakon objavljivanja u ožujku ove godine dospio na listu bestsellera uglednog njemačkog magazina „Der Spiegel“.

„Knjigu vjerojatno nikad ne bih napisala da nije bilo korone. Tetki je tada bilo već sto godina i bila je smještena u jednom staračkom domu u Italiji u kojem je zbog pandemije nisam smjela posjećivati. Telefonirale smo svakodnevno i u tim razgovorima se sjećale njezinog i mog djetinjstva. Razgovori su bili djelomično veseli, ali i tužni i sjetni. Teta Jela je umrla prošle godine i ova knjiga je dakle jedna vrsta oproštaja od nje.“

Adriani Altaras uspijeva ovom knjigom obuhvatiti jednu cijelu epohu, život njezine obitelji u Hrvatskoj od vremena Austro-Ugarske monarhije do danas. Vrijeme fašizma i komunizma, u kojemu je njezina židovska obitelj više puta morala bježati. Jedna od najpoznatijih njemačkih književnih kritičarki, Elke Heidenreich piše: „To je jedna prkosna i vrlo jaka knjiga, jedan pledoaje životu, djelomično i jako komična“.

Pisanje je terapija, a gluma život

Za Adrianu Altaras je pisanje ove knjige, kaže, bila jedna vrsta psihičke terapije. 63-godišnja glumica njome pravi i neku vrstu bilance svog dosadašnjeg života. Rastanak od muža i oca njezina dva sina, koji je napušta nakon više od 30 godina braka, koji je izazvao veliku krizu i pitanja što i kako dalje. “I tu me tetka najviše podržavala, tješila, uvjeravala da će to proći“, priča. Njezina velika dilema je bila treba li pred drugima glumiti da je sve pod kontrolom - jer je ona ipak po zanimanju glumica.

Glumu je studirala u Berlinu i New Yorku, igrala u kazalištima, glumila u brojnim filmovima i televizijskim serijama. Dobitnica je i više nagrada, između ostalih i Njemačke filmske nagrade za film „Mikroskop", režisera Rudolfa Thomea, Kazališne nagrade Sjeverne Rajne-Vestfalije te Srebrnog medvjeda berlinskog filmskog festivala Berlinalea.

„Ja sam već kao četverogodišnje dijete igrala malu židovsku djevojčicu Ernu u filmu Branka Bauera „Nikoletina Bursać“. Morala sam postati glumica jer sam imala toliko različitih uloga u privatnom životu. Ja sam Židovka, Hrvatica, Talijanka, Njemica. Ustvari i ne znam što sam točno, jer sam to sve.„

U posljednje vrijeme tumačila je uloge u raznim televizijskim serijama, poznata je između ostaloga u ulozi Dade Marić, majke inspektorice Branke Marić u tzv. "hrvatskom krimiću” njemačkog ARD-a. „Na početku svoje televizijske karijere sam dobivala samo uloge strankinje, prostitutke, čistačice. Ta diskriminacija je bila strašna, iako sam odrasla u Njemačkoj. To se sad u zadnje vrijeme nešto mijenja, no potrajat će još dugo da se taj tzv. diverzitet etablira“, smatra Adriana Altaras.

Literarne večeri u Zagrebu, Splitu, Sarajevu

Pisanje knjiga joj je, kaže, postalo jedan od najvažnijih životnih sadržaja. „Tu ništa ne moram glumiti, tu sam ja ja,“ kaže. Nakon „Titovih naočala“ je napisala knjige „Dojča“, te „Židovska šaptačica“. Sve tri su prevedene na hrvatski i Adriana ih je prezentirala na različitim literarnim večerima u Zagrebu, Splitu, na otocima Braču i Hvaru.

„Jako volim te susrete s publikom. Sarajevo mi je ostalo u posebnom sjećanju jer je, nakon predstavljanja knjige „Titove naočale“, toliko ljudi je tad željelo da me pozdravi, da me zagrli, da mi čestita, da mi kaže kako je knjiga divna i smiješna". Po predlošku ove knjige je njemačka redateljica Regina Schilling 2014. godine snimila film „Titos Brille“.

Adriana Altaras je upravo gostovala na Sajmu knjiga u Leipzigu sa svojom novom knjigom „Radije sama nego u lošem društvu, moja svojeglava tetka. Slijede nove literarne večeri u Njemačkoj. „Radovala bih se kad bi i ona bila prevedena na hrvatski, mislim da bi i teta Jela našla put do srca čitateljica i čitatelja“, zaključuje Adriana Altaras. 

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu