80 godina od početka istrebljenja varšavskih Židova

Život Židova u poljskoj prijestolnici Varšavi prije 80 godina bio je pakao. Od njemačke invazije na Poljsku u rujnu 1939. bili su izvrgnuti stalnom progonu njemačkih okupatora. A od studenoga 1940. bili su zatvoreni u Varšavskom getu u sjeverozapadnom dijelu grada. Oko 450.000 muškaraca, žena i djece živjelo je ovdje u skučenim prostorijama iza visokih zidova. Desetkovani su glađu, kugom i pogubljenjima. Život je izgubilo oko 100.000 ljudi.

Napuštanje geta bez dozvole kažnjavano je smrću, kao i svaka pomoć́ njegovim stanovnicima. Stražari su pucali i na malu djecu koja su krijumčarila hranu ili ugljen u geto. Leševi izgladnjelih ljudi na pločnicima bili su svakodnevna slika.

SS-ovac Hermann Höfle daje nalog za ubojstva

22. srpnja 1942. bio je tragična prekretnica u povijesti varšavskih Židova, koji su prije rata činili skoro trećinu stanovništva poljskog glavnog grada i vijekovima oblikovali imidž grada na Visli.

„U 10 sati ujutro major Höfle se pojavio sa svojom pratnjom", zabilježio je u svom dnevniku Adam Czerniakow, predsjednik Židovskog vijeća koje su osnovali nacisti. „Rekli su nam da – uz određene izuzetke – Židove treba preseliti na istok, bez obzira na spol i godine." Poljsko-židovski inženjer i političar Czerniakow je, kao predsjednik Židovskog vijeća, pod prisilom okupatora izvršavao njihova naređenja: trebalo je svakog dana pripremiti 6.000 ljudi iz geta za deportaciju. SS je ubrzo povećao tu brojku na 10.000.

„Tražili su od mene da svojim rukama ubijam djecu vlastitog naroda", napisao je Czerniakow u oproštajnom pismu svojoj supruzi 23. srpnja 1942., dan nakon što su deportacije počele. „Ne preostaje mi ništa drugo osim smrti." Svoj život je okončao kapsulom cijanida. Ali on svojom smrću nije mogao zaustaviti akciju istrebljenja.

Odredište - plinska komora Treblinka

Deportacije su provođene brutalno, kako bi se ugušio svaki otpor. Ljudi su transportirani u vagonima za stoku u koncentracijski logor Treblinka, gdje su ih najčešće već istog dana ubijali u plinskim komorama.

Nijemci su „Veliku akciju" predstavili kao „preseljenje na istok", ali su ubrzo mnogi shvatili da ih na kraju puta čeka smrt. Ljudi koji su uspjeli pobjeći iz vlaka upozorili su druge. Unatoč tome, mnogi - iz očaja ili iz odgovornosti za svoje rođake - nisu vidjeli mogućnost da izbjegnu smrt.

Kasnije, kada se sve više progonjenih pokušavalo sakriti, izgladnjele ljude su mamili obećanjima da će dobiti više hrane: ako se dobrovoljno prijave dobit će kilogram kruha i kilogram marmelade.

Janusz Korczak umire sa svojom djecom

Direktor sirotišta Janusz Korczak, ugledni liječnik i pedagog, imao je priliku za bijeg iz geta, ali nije želio napustiti povjerenu mu djecu. Da bi ih smirio, rekao im je da "odlaze na selo" i pratio ih do smrti.

Njegova kolegica Stefania Wilczynska umrla je zajedno s Korczakom i siročadi. Medicinska sestra Adina Blady-Szwajgier izabrala je drugačiji put. Svojim mladim pacijentima je davala morfij i ubijala ih prije nego što su Nijemci stigli do njih.

Prema njemačkim izvorima, u roku od dva mjeseca je više od 250.000 Židova deportirano u Treblinku. Židovski izvori govore o skoro 300.000 žrtava. Na židovskom groblju u Varšavi streljano je nekoliko tisuća bolesnih i starih ljudi, koji nisu mogli putovati.

Preživjelo je oko 35.000 Židova koji su radili u tvornicama. 20.000 do 25.000 ljudi izbjeglo je deportaciju i nastavilo živjeti ilegalno u onome što je ostalo od geta. Kada su i oni trebali biti deportirani u travnju 1943. godine, izbio je ustanak u Varšavskom getu. Tada je ubijeno 13.000 Židova, a preživjeli su otpremljeni u Treblinku i druge logore. „Židovska Varšava je prestala postojati", navodi se u bilješci jednog svjedoka vremena. Uništena je najveća židovska zajednica u Europi.

Đavolji plan Globocnika

Ubijanje varšavskih Židova bilo je samo dio općeg plana za istrebljenje svih Židova u Poljskoj pod njemačkom okupacijom, poznatog pod kodnim nazivom „Operacija Reinhardt".

Već 13. listopada 1941. je Heinrich Himmler naredio vođi SS-a i policije u okrugu Lublin Odilu Globocniku da ubije sve Židove na svom području.

Ovaj je odmah počeo graditi prvi logor smrti – Belzec. Kasnije su osnovana još dva logora ovog tipa, Sobibor i Treblinka, u kojima su žrtve odmah po dolasku ubijane u plinskim komorama. Od 1943. godine Majdanek kod Lublina služio je i kao stratište.

Globocnik je za svoj zločinački projekt regrutirao muškarce s iskustvom iz takozvanog programa eutanazije. Do kolovoza 1941. u Njemačkoj je u okviru takozvane „Akcije-T4", uglavnom plinom, ubijeno oko 70.000 pacijenata psihijatrijskih bolnica. Christian Wirth, koji je postavljen za šefa svih logora u sklopu „Operacije Reinhardt", ranije je bio inspektor svih institucija uključenih u program eutanazije.

U noći sa 16. na 17. ožujka 1942. godine počelo je istrebljenje Židova u Lublinu. Ubijanje je postupno prošireno na čitavo područje okupirane Poljske i potrajalo do studenoga 1943. godine, kada su logori zatvoreni i posljednji zatvorenici streljani. Istraživač Holokausta Stephan Lehnstaedt procjenjuje ukupan broj žrtava „Operacije Reinhardt" na najmanje 1,8 milijuna, možda čak i dva milijuna. U svojoj knjizi „Jezgro Holokausta" ovaj povjesničar govori o „najznačajnijem zločinačkom kompleksu Holokausta".

Istrebljenje europskih Židova nastavljeno je i nakon toga. Ukupno je ubijeno šest milijuna Židova, a stotine tisuća Sinta i Roma su također žrtve genocida.

Zaboravljena mjesta

Belzec, Sobibor i Treblinku je preživjelo svega oko 150 ljudi. Nekadašnji njemački logori za istrebljenje dugo su bili gotovo zaboravljeni. Logor Auschwitz postao je simbol Holokausta. Memorijalna mjesta „Operacije Reinhardt" tek polako ponovo postaju dio društvene svijesti.

Obnavljanju sjećanja na ovo strašno poglavlje povijesti doprinosi i memorijalni marš u Varšavi, koji se održava godinama. Područje geta u Varšavi Nijemci su sravnili sa zemljom. Poslije rata tu je izgrađeno novo stambeno naselje. U glavnom gradu Poljske skoro više ni nema tragova židovskog stanovništva. Tek 1988. godine podignuto je spomen obilježje na mjestu na kojem su Židovi bili okupljani radi deportacije.

Sudionici memorijalnog marša na 80. godišnjicu početka „Operacije Reinhardt" proći će u petak (22.07.) od te točke do Nalewki ulice, malog sokaka koji je nekada bio u centru Židovske četvrti. Ovdje su iz doba geta i deportacija preostale još samo kaldrma i tramvajske tračnice koje se više ne koriste.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu