O životu poljskih židova

Zgrada novog muzeja otvorena je još 2013. godine. Nalazi se pokraj poznatog Spomenika ustanka u varšavskom getu, gdje se nekoć poklonio njemački kancelar Willy Brandt. Već je sama arhitektura muzeja jedinstvena – izvana kvadar od betona, bakra i stakla, a unutra puno dinamike i simbolike. Ne samo arhitektonski, varšavski se muzej razlikuje od mnogobrojnih židovskih muzejskih ustanova diljem svijeta.

Ovdje se u središtu ne nalazi isključivo povijest stradanja i progona poljskih Židova. Poljskoj nije potreban muzej holokausta, kaže Jerzy Halbersztadt, jedan od glavnih začetnika muzeja u razgovoru za Deutsche Welle. On ukazuje da svatko tko želi nešto saznati o holokaustu, u Poljskoj može pronaći brojna autentična mjesta gdje to može učiniti – jer ovdje su se nalazili najveći nacistički koncentracijski logori, kao što su Auschwitz, Birkenau, Treblinka ili Sobibor.

Muzej života

Mediji iz cijelog svijeta su još prije otvorenja trajne izložbe oduševljeno izvještavali o jedinstvenosti židovskog povijesnog muzeja u varšavskom kvartu Muranówu – nekoć najvećeg židovskog kvarta na svijetu. Američki New York Times citirao je Sigmunda Rolata, jednog od prvih pokrovitelja projekta, koji je zadovoljno naglasio: "Ovo nije muzej holokausta. Mi više nismo žrtve. Ovo je muzej života." S tom je izjavom židovski poduzetnik pogodio u srž onoga što je nastalo još početkom devedesetih kao ideja za poljsko-židovski muzej i što se kasnije razvijalo kao koncept u međunarodnim ekipama stručnjaka. "Željeli smo pružiti uvid u tisućljetnu prisutnost židovskog života u Poljskoj i poljsko-židovski suživot prije holokausta", objašnjava Halbersztadt. Istodobno se želi pokazati da židovski život u današnjoj Poljskoj polako oživljava te da je u javnosti jako prisutan.

Cijeli se sadržaj prikazuje multimedijski, pomoću rekonstrukcija, interaktivnih instalacija i video produkcija u osam galerija na površini od 4.300 četvornih metara. Najveća galerija pod nazivom "Uništenje", govori o holokaustu. No, do te galerije možete doći samo preko Židovske ceste. Naša želja nije bila prikazati samo užasnu dramu i nezamislive zločine protiv čovječnosti, nego veličanstvenu kulturu i društvo koji su također uništeni. Sažimanje na ulogu žrtava bi ukralo svim generacijama naših predaka identitet, jer i za vrijeme i prije rata nisu bili isključivo žrtve", primjećuje Jerzy Halbersztadt, koji je u Muzeju holokausta u Washington dugi niz godina vodio brigu o poljskom programu.

Nekadašnji bujni židovski život u Poljskoj

Kronološka priča o tisućljetnoj povijesti poljskih Židova u varšavskom muzeju zorno prikazuje, kako kultura Poljske ne postoji bez kulture poljskih Židova te kako poljski nacionalni identitet ne postoji bez židovskog identiteta. Židovski povijesni muzej želi u budućnosti djelovati kao ustanova za obrazovanje i kulturu. Također, želi kao "platforma za dijalog" promicati već godinama probuđeni židovski život u rastućim židovskim zajednicama u Poljskoj. Deset godina nakon pristupanja Europskoj uniji Poljska priznaje svoju raznolikost. U mnogim mjestima u zemlji, gdje su nekada Židovi živjeli, pokušava se oživjeti izgubljena židovska sastavnica lokalnog identiteta.

Do 1939. u Poljskoj je živjelo 3,5 milijuna Židova. Prema popisu stanovništva iz 2011. sada ih živi oko 2.000. Drugi izvori govore od 8.000 do 12.000. Prije rata je u Poljskoj bilo 996 židovskih zajednica. Danas ih je samo devet, ali im se broj povećava. Prije Drugog svjetskog rata Židovi su u 1.200 zajednica činili polovicu poljskog stanovništva. Nakon holokausta se ugasio židovski život u Poljskoj, a nakon komunističke hajke protiv Židova 1968. nestao je skoro u potpunosti iz povijesnih udžbenika i javne svijesti. Međutim, trajna izložba , koja je otvorena u nazočnosti poljskog i izraelskog predsjednika, Bronisława Komorowskog i Reuvena Rivlina, treba ponovno prizivati izgubljeni svijet.

Za Jerzyja Halbersztadta nova ustanova ima veliko značenje. "Radi se o podizanju svijesti u javnosti i širenju znanja", kaže on. To bi moglo suzbiti određene stereotipe i iracionalne reakcije, posebno kada se je riječ o modernom antisemitizmu nakon holokausta. Halbersztadt je siguran da iz toga mogu proizaći i inspiracije za sadašnjost, a ne samo one koje se odnose na Židove.

Njemačko je sudjelovanje bilo korisno

Prošlo je skoro 20 godina od ideje do otvorenja muzeja i dugo očekivane trajne izložbe. Zahvaljujući odlučnosti i sposobnosti nekolicine ljudi i njihovih partnera iz drugih židovskih muzeja i znanstvenika iz drugih zemalja, kao i investitora iz cijelog svijeta, u ostvarenju svojih ciljeva, mogle su se nadvladati i financijske i birokratske i političke prepreke. Njemačka je dala novčani prilog u iznosu od šest milijuna eura - otprilike sedam posto ukupnih troškova.

U prvom, teškom razdoblju su Halbersztadt i njegovi kolege imali veliku podršku Njemačke i tadašnjeg predsjednika Romana Herzoga te ministra vanjskih poslova Joschke Fischera. Na svečanost polaganja kamena temeljca 2007. došao je bivši predsjednik von Weizsäcker. "Prvi novac je došao iz Zaklade za njemačko-poljsku suradnju i iz Velike Britanije i tim je novcem bilo moguće platiti organizatore izložbe", kaže Halbersztadt koji je do 2011. bio prvi ravnatelj Muzeja. Novac iz državnog proračuna iz Poljske stigao je tek kasnije. Njim je financirana ova impresivna građevina finskog arhitekta Rainera Mahlamäkija. Izložba je pak bila financirana isključivo privatnim sredstvima.

Novi Muzej povijesti poljskih Židova predstavlja novu Poljsku, naglašava Barbara Kirshenblatt-Gimbet. Ono što ravnateljica programa kaže o povijesnoj izložbi, odnosi se i na nedavno otvoreni Centar Solidarnošć u Gdanjsku. Oba muzeja uklapaju događaje u Poljskoj u europski kontekst.