Žene s invaliditetom na sveučilištima
1. srpnja 2021
Arwa Abdulhameed (28) studira socijalni rad na Tehničkom sveučilištu u Kölnu. Odrasla je u kurdskom dijelu Iraka. Kada je imala 15 godina imala je nesreću: "To mi je potpuno promijenilo život", kaže ona. Od tada je paraplegičarka i u invalidskim je kolicima. Radi medicinske njege s roditeljima se preselila u Njemačku.
Potrebna joj je podrška: dobiva je iz njegovateljske službe, dodatne njegovateljice je prate od jutra do večeri: "Mogu doduše malo pomaknuti ruke, ali primjerice ne mogu jesti sama." Njegovateljica joj postavlja zaslon za video-chat s DW-om.
Ova 28-godišnjakinja studira reducirani broj sati jer ima kronične bolove i treba joj redovito liječenje. Na početku pandemije korone u Njemačkoj, upravo je odrađivala svoj praktični semestar u jednoj organizaciji za djecu i adolescente: "Tada je rečeno, moramo sve zatvoriti." Potom je pohađala i druge studijske module koji su se nudili na webu. Kada je organizacija ponovno otvorena, nije smjela nastaviti raditi. Kao visokorizična pacijentica sa slabim plućima nije trebala susretati toliko djece, kaže ona.
Strah i nada
Još uvijek bez mogućnosti da se cijepi, zaražena je koronavirusom u travnju 2021. godine: "Četvrti ili peti dan imala sam poteškoće s disanjem." Došla je hitna pomoć, ali klinike u Kölnu bile su pune. Primljena je na odjel intenzivne njege u susjednom gradu, bez pomoćnika, bez obitelji i priključena je na respirator. Kaže da se bojala da će umrijeti, ali se također nadala: "Ako sam uspjela sve drugo, moram i ovo", rekla je sebi. Nakon jedanaest dana bila je otpuštena iz bolnice.
"Postići sve ostalo" za Arwu Abdulhameed, koja sada ima njemačko državljanstvo, nikada nije bilo lako. Već zbog škole se obitelj preselila, a ni neka sveučilišta nemaju slobodan pristup za osobe u kolicima. Vaša sveučilište su, kako kaže, vrlo angažirana, ali čak su i ovdje neki putevi naporni: "Dok stignem na vrh, pola predavanja je gotovo." Do kafeterije je, kaže, također teško doći.
Prepreke u građevinama i glavama
Tijekom studija ona se bavila UN-ovom konvencijom o pravima osoba s posebnim potrebama, koju je Njemačka ratificirala 2009. godine. U njoj se traži ravnopravno sudjelovanje osoba s posebnim potrebama – i na području visokog obrazovanja. Ona napominje: „Zapravo su barijere u glavama poput građevinskih barijera već odavno trebale nestati. No, one nisu nestale ni na sveučilištima ili u javnim zgradama niti u medicinskim ordinacijama." Ona kaže da dizalo na njezinoj željezničkoj stanici ne radi mjesecima.
Jürgen Dusel, povjerenik savezne vlade za osobe s invaliditetom, naglašava: "Inkluzija nije ništa lijepo, ništa dobrotvorno, već ljudsko pravo. U Njemačkoj živi oko 13 milijuna osoba s invaliditetom. Oni imaju ista prava u našem društvu kao i svi drugi." Politika i društvo, kaže on, moraju osigurati da svi mogu sudjelovati u društvenom životu.
Arwa Abdulhameed doživljava strukturne barijere u radu s vlastima kada se mora boriti za pravo na asistenta. Prepreke u glavama kada se ljudi ne obraćaju njoj, već samo njenim asistentima. Jedna žena joj je dala deset eura i odbila ih ponovo uzeti. Studentica odmahuje glavom: "Kao da ljudi u kolicima prose!"
Žene s posebnim potrebama u dvostruko nepovoljnijem položaju
Na sveučilištu se s nekim profesorima može vrlo dobro razgovarati o pravu na "naknadu za nedostatke", na primjer polagati ispite kasnije, s drugima je teško, kaže ona. Kaže da želi da inkluzija postane nešto što se podrazumijeva.
Studija Inicijative Aktion Mensch je pokazala da su žene s posebnim potrebama u dvostruko nepovoljnijem položaju na tržištu rada.
Prema istraživanju Njemačkog studentskog zbora, 11 posto od otprilike 2,8 milijuna studenata u 2016. godini imalo je zdravstvene poteškoće koje su otežavale studiranje. Trenutno je u tijeku novo istraživanje. Podaci o profesorima s posebnim potrebama nisu dostupni.
Sveučilišta trebaju uzore
Mora biti više profesora s posebnim potrebama koji će služiti kao uzor, kaže Sasha Kosanic. Sveučilišta bi, kako ona kaže, trebala oglašavati koju pomoć nude studentima s posebnim potrebama. Ova 46-godišnjakinja radi kao predavačica na Sveučilištu John Moores u Liverpoolu.
Ona je odrasla u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje je diplomirala i magistrirala. Zbog cerebralne paralize ona može kontrolirano kretati samo jednu polovicu tijela. Sve ide sporije: "Kuckam jednom rukom", kaže ona. Kaže kako to ne ide bez kreativnosti: čak je i kao dijete morala pronaći načine kako da stvari drugačije radi.
2002. godine sudjelovala je na Paraolimpijadi u Salt Lake Cityju kao skijašica. To ju je, kako kaže, osobno ojačalo, podučilo je disciplini i organizacijskom talentu. Kaže da mnogi ljudi s posebnim potrebama sa sobom donose takve snage, inače se uopće ne bi mogli nositi sa svojim životom.
Aktivno uključivanje - izvedba umjesto brojeva
Kosanic je otišla u Veliku Britaniju na doktorat i u Njemačku na postdoktorske studije. Morala se, kaže, boriti za puno toga i osjećala se nevidljivom: "Procijenjena sam lošije nego što zapravo jesam", kaže ona. U pogledu raznolikosti i održivosti to se, kako kaže, mora promijeniti. Slika "savršenog znanstvenika" je, kaže, često slika „bijelog muškarca". U istraživanju provedenom među profesorima iz 2018. gotovo 60 posto žena reklo je da su bile diskriminirane zbog svog spola, u usporedbi sa samo šest posto muškaraca. Kosanic vidi dvostruku diskriminaciju vidi: prema ženi i prema osobi s posebnim potrebama.
Ne biste trebali gledati brojke, već performanse, kaže ona. Ako imate teški invaliditet od 70 posto i za sve trebate puno više vremena, onda se broj njezinih publikacija ne može usporediti s brojem istraživača bez posebnih potreba, kaže ona. Ona zagovara aktivno uključivanje, "pozitivnu diskriminaciju", i poziva se na Francusku, gdje bivaju raspisani natječaji za radna mjesta za koja se mogu prijaviti samo znanstvenici s posebnim potrebama.
Jaz u istraživanju
Kosanic interdisciplinarno istražuje učinke klimatskih promjena na biološku raznolikost i život ljudi. Osobe s posebnim potrebama posebno su izložene riziku od posljedica ekstremne klimatske krize, kaže ona. Postoji jaz u istraživanju, kaže ona. S timom istraživača istraživala je situaciju na Madagaskaru - zbog korone iz daljine.
Sasha Kosanic se zalaže za uključivanje u obrazovanje, posebno u predmetima MINT: matematiku, informatiku, prirodne znanosti i tehnologiju. "U predmetima MINT mi smo poput rijetkih, ugroženih vrsta", kaže ona sa smiješkom, dodajući kako se pri tome iz ekologije zna koliko je raznolikost važna: znanstvenici s posebnim potrebama mogli bi znanosti donijeti nove stvari.
Uz sve patnje, pandemija korone donijela je i mogućnosti za osobe s invaliditetom na sveučilištima. Konferencije su, kaže Kosanić, pristupačnije putem video-chata. Sada postoje i virtualna terenska istraživanja. Hibridnim radom sveučilišta kao poslodavci više ne mogu lako tvrditi da ne mogu osigurati odgovarajuća radna mjesta, kaže ona.
Digitalizacija i uključivanje
Dr. Irmhild Rogalla (55, naslovna fotografija) se već duže vrijeme bavi digitalizacijom i pristupom bez barijera. Ova znanstvenica i autorica radi na novom Institutu za digitalno sudjelovanje na Sveučilištu u Bremenu. Za video intervju s DW-om angažirana je predvoditeljica za znakovni jezik. "Mogu doduše govoriti, ali ništa ne razumijem", kaže ova znanstvenica. Godinama je istraživala kako bi pronašla programe koji udovoljavaju potrebama gluhih osoba, prvo za telefonske pozive, a zatim za video-konferencije.
Dugo je radila samostalno. „Tko zapošljava nekoga ovakvog", pita ona. U Institutu za digitalno sudjelovanje svi zaposlenici bi trebali imati posebne potrebe. Udruga Hildegardis iz Bonna je u okviru online-dana za kandidiranje okupila visoko kvalificirane žene s posebnim potrebama i povezala ih s poslodavcima.
Irmhild Rogalla je tu upoznala ženu s poremećajem iz autističnog spektra. Ona je sada zaposlen u Bremenu.
Zanemarite sve koji kažu "Ne možeš to učiniti"
Arwa Abdulhameed iz Kölna u međuvremenu je dobila novu praksu. Ona u uvijek pokušava u svemu vidjeti i pozitivno: "Iako sam neke stvari paralizom izgubila, stekla sam druge stvari. Ja sam u drugoj sam zemlji. Upoznala sam vrlo dobre ljude i naučila mnoge stvari iznova cijeniti."
Studentica Abdulhameed se želi nastaviti boriti za svoja prava. Profesorica Kosanic savjetuje studentima s posebnim potrebama da ignoriraju svakoga tko im kaže: "Ne možeš to učiniti." Irmhild Rogalla s ironijom gleda na na očekivani manjak kvalificiranih radnika: vjerojatno će se morati početi zapošljavati žene, a možda čak i osobe s posebnim potrebama, kaže ona.