Žabe i rijetke ptice umjesto tenkova

Dok je čitava Njemačka slavila ujedinjenje i nestanak granice preko koje su bili suočeni vojni savezi Istoka i Zapada, Heinz Strunk je 1992. "skoro doživio infarkt". Jer čuo je da će nestati i jedno od brojnih obilježja podjele Njemačke: vojno vježbalište NATO-snaga smješteno nedaleko od Koblenza.

Strunk naravno da nije vojnik niti zaljubljenik u tenkove koji su desetljećima tutnjali na području Schmidtenhöhea. Sasvim suprotno od toga: on je ljubitelj prirode i baš zato što je to golemo područje čitavog hladnog rata bilo zatvoreno za javnost, tamo je i priroda ostala praktično netaknuta.

Jer vojska se pobrinula da tamo ne bude baš ničega: "Nema ni parcijalizacije gradnjom cesta i prolaza niti je tamo bilo što bilo sagrađeno. Ostalo je idealno stanište za rijetke vrste biljaka i životinja", kaže nam Heinz Strunk iz Udruge zaštitnika prirode Njemačke.

Naravno, bilo je i drugih ideja što učiniti s tim bivšim vojnim vježbalištem. Obzirom da je Schmidtenhöhe doista nadomak Koblenza - treba tek prijeći Rajnu i zaći za tamošnja brda - i grad je razmišljao tamo sagraditi novo gradsko naselje. Javila se i industrija koja je razmišljala tamo otvoriti ispitnu trasu za nove vrste teretnih vozila.

Ipak, Heinz Strunk je uspio uvjeriti lokalne političare da to područje proglase zaštićenom prirodnom sredinom i povjere njegovoj organizaciji zaštitnika prirode da na tom području paze na raznolikost biljnih i životinjskih vrsta. To nije bila laka zadaća: "Da bi se zadržala netaknuta priroda, trebalo je ograditi čitavo područje i tamo pustiti krupnu stoku na ispašu."

Životinjama se dopalo

Stoka je imala važan posao: spriječiti da čitavo područje ubrzo postane tek neprohodna šikara. Tako su tamo doveli konike (na naslovnoj fotografiji), poludivlje malene konjiće porijeklom prije svega iz Poljske i srednje i istočne Europe, a društvo im prave i tauruska goveda, drevna pasmina kojoj nimalo ne smeta čitave godine biti na otvorenom.

Životinjama se odlično dopalo stanište na kojem su donedavno jurili tenkovi tako da Udruga čak ima problema sa prevelikim potomstvom ovih poludivljih goveda. Zato su se registrirali i kao ekološko poljoprivredno dobro, a za meso tih životinja postoji duga lista čekanja. Od prihoda pak plaćaju dva stočara i jednog veterinara, a trebalo je kupiti i nešto poljoprivrednih strojeva i izgraditi jednu štalu.

Ali takve domaće životinje su iznimka na tom vježbalištu: članovi Strunkove udruge su tamo fotografirali više od 140 vrsta ptica, a samo orhideja su pronašli 15 vrsta. Rovovi za borbene položaje tenkova su se već odavno pretvorili u bare u kojima žive insekti i vodozemci od vrsta kakve se još jedva mogu pronaći u Europi. Zbog ove raznolikosti je to bivše vježbalište zato već uvršteno i u europski popis zaštićenih prirodnih rezervata.

Zapravo na Schmidtenhöheu i dalje jurcaju tenkovi - ali samo jednog vikenda na godinu i uz posebno dopuštenje nadležnih službi. Onda tamo puštaju Udrugu vlasnika vojnih vozila (Military Vehicle Drivers) da malo "protegnu gusjenice" svojih vozila. I Heinz Strunk tada sjedne u tenk, rashodovani njemački Leopard - naravno bez oružja i čak bez čitave kupole topa - da pripazi što drugi rade, ali i da obradi zaštićeno područje. "Ta teška vozila komprimiraju tlo, a i stvaraju kanale koji se po kiši pune vodom. Kada bi to nekome plaćali da učini, to bi nas koštalo 15 tisuća eura godišnje, ovako su svi zadovoljni."

Jedno sasvim drugačije vježbalište

Ipak, Heinz Strunk može biti sretan što je Schmidtenhöhe bilo razmjerno suvremeno vojno vježbalište zapadnog obrambenog saveza. Jer na takvim područjima nisu problem gnojivo, pesticidi i kemikalije iz poljoprivrede, nego dizel, masti i naravno streljivo i eksploziv. Na tom vježbalištu se vježbalo laserima i u najgorem slučaju pucalo tek "ćorcima". Ali nije svugdje bilo tako.

Jer čitava Njemačka je bila prepuna vojnih vježbališta: na zapadu NATO-a, a na istoku zemalja Varšavskog sporazuma. Osobito na istoku su mnogi prostori vježbališta još i danas opasni po život. Tako je samo takozvani "bombodrom" kod Wittstocka sjeverno od Berlina sovjetska armija puna četiri desetljeća, od 1952. pa sve do 1993. koristila za gađanje topničkih i raketnih postrojbi kao i za vježbe ratnog zrakoplovstva.

Rezultat je katastrofalan: na oko 120 četvornih kilometara vježbališta ispaljeno je nebrojeno hitaca i bombi. Većina ih je eksplodirala - što je već dovoljno zlo, ali još je gore što mnogo toga nije eksplodiralo. Tako je na tom području, osim ulja i olupina vojnih vozila, ostalo i najmanje milijun i pol neeksplodiranih granata i bombi svih mogućih vrsta, od razarajućih pa do kazetnih.

Mukotrpna - i skupa borba za prirodu

Ipak, Zaklada Heinz Sielmann i Park prirode Stechlin-Ruppiner Land ne žele dići ruke čak niti od ovog bivšeg vježbališta. U ime Zaklade projekt vodi Lothar Lankow i glavna kvalifikacija ovog 69-godišnjaka jest da je i u vrijeme DDR-a bio vojni stručnjak za eksplozive. Za raščišćavanje mu je potrebno svo znanje i iskustvo, barem da se očisti šetnica kroz dio tog područja koje vodi kroz livade i močvare, šumarke i jezera Mecklenburga.

Po projektu ta staza treba biti dugačka 13 kilometara, ali jedva da su sa čišćenjem stigli do polovice. "Specijalizirane tvrtke pretražuju tlo sondama i uređajima za mjerenje devijacija pod zemljom. Onda se kopa ručno. Ako se nešto nađe u većoj dubini, oko nalaza se kopa bagerom, sloj po sloj. Sasvim oprezno", objašnjava Lankow. Jer greška može skupo koštati: tek rijetka neeksplodirana bomba nije opasna, ali kod mnogih je u tim desetljećima eksploziv postao čak još osjetljiviji i nestabilniji.

"Čišćenje čitavog područja će koštati najmanje 500 milijuna eura", objašnjava nam vođa projekta. Sada još uvijek oprezno zaključava kapiju ulaza u zabranjeno područje, ali se već slijedeće godine nada da će i tamo primiti prve posjetitelje. Jer i među bombama i minama se nalazi netaknuta priroda. Zaklada svakako želi tamo vratiti i mješovite šume jer se uglavnom proširila samo crnogorica, a dok nema ljudi se tamo nesmetano šire životinje. Vuk nije nikakva rijetkost, a već su viđene i rijetke i gotovo istrijebljene ptice poput pupavca ili bukoča.