Što smo naučili iz dužničkih kriza?

Iz ranijih dužničkih moglo bi se zapravo puno naučiti. Moglo bi se naučiti koje greške treba izbjegavati. Moglo bi se naučiti i kako jedna prezadužena zemlja može ponovo stati na svoje noge. Recimo na primjeru Njemačke. 1952. godine je tada još mlada Savezna Republika Njemačka imala 30 milijardi njemačkih maraka inozemnog duga. Da je tada 70 zemalja vjerovnica inzistiralo na štednji i kompletnoj otplati duga, njemačko gospodarsko čudo se vjerojatno ne bi nikada bilo dogodilo.

Umjesto toga su se sve strane početkom 1953. godine u Londonskom dužničkom sporazumu dogovorile oko uvjeta koji su zapadnonjemačkoj privredi dali da dođe do daha. Polovica duga joj je oproštena, jedan dio je trebalo vratiti bez kamata, a ostatak je trebalo otplatiti na duge staze.

Otplata duga - samo kada je zemlja u plusu

Istovremeno je taj sporazum postavio temelje za uzlet Njemačke kao izvozne nacije. "I vjerovnici i njemačka strana su bili složni oko toga da se dugovi ni u kojem slučaju ne smiju otplaćivati iz deviznih rezervi, već samo iz tekućeg suficita", kaže Jürgen Kaiser iz saveza "erlassjahr.de" ("godina oprosta duga") koji se zalaže za razvoj i oprost duga zemljama u razvoju. Njemačka je morala tako samo vraćati dug kada je više izvozila nego što je uvozila i tako bila u plusu.

"Kad bismo to primijenili na današnju situaciju u Grčkoj i kad bismo rekli: Njemačka će dobiti svoj novac tek kada dozvoli Grčkoj da ostvari trgovinski suficit, Grci bi prilično dugo morali izvoziti i ugošćavati njemačke turiste prije nego što bi isplatili sve njemačke tenkove", kaže Jürgen Kaiser.

Grčka je, naime, od njemačkih proizvođača kupila oružja u vrijednosti od više milijardi eura. Mnogim zemljama u razvoju, pogotovo u Africi, ovakva je situacija dobro poznata. One su desetljećima od razvijenih industrijih zemalja na kredit kupovale oružje, gradile ceste, brane... A kada više nisu mogle otplaćivati kamate, onda bi im bilo preostalo samo nazvati Pariški klub, objašnjava Kaiser: "Zemlje u razvoju su s godinama naučile: moram nazvati u Pariz i reći da imam problem. A onda mi oni kažu što dalje."

Spas iz Pariza

Pariški klub je tijelo koje se sastoji od zemalja vjerovnica. U njemu je otkako postoji, dakle od 1956., sklopljeno više od 400 ugovora o restrukturiranju duga s 85 insolventnih zemalja u razvoju. Ali, o onako povoljnim uvjetima kakve je dobila mlada Savezna Republika Njemačka, većina ih je mogla samo sanjati. Jer, dugo su vjerovnici tražili da dugovi budu otplaćeni u cijelosti. Tek krajem 1980-ih su bili spremni razgovarati o djelomičnom oprostu duga. Nekim posebno siromašnim zemljama su nakon 2000. godine otpisali i kompletan inozemni dug.

Mnoge zadužene zemlje u razvoju su se, kao i Grčka danas, morale držati strogih mjera štednje što je njihovu ekonomiju dovelo na rub propasti. Kada se pogleda unazad, najveća je greška bila da se nije obraćala pozornost na stabilizaciju privrede i proizvodnju, posebno kada je riječ o azijskoj krizi, tvrdi Jürgen Zattler iz njemačkog Ministarstva za ekonomsku suradnju.

“Kadija te tuži kadija ti sudi”

Kako ne postoji stečajno pravo kojim bi se regulirali bankroti država, nema ni neutralne instance koja bi odlučivala u dužničkim slučajevima. Zadužene zemlje stoga teško mogu u pregovorima obraniti svoje interese. Jer bilo da je riječ o Pariškom klubu ili europskoj Trojci, uvijek se radi se o principu: kadija te tuži, kadija ti sudi. Na drugoj strani pregovaračkog stola su, naime, uvijek predstavnici zemalja i institucija poput MMF-a i Svjetske banke koji su istovremeno i vjerovnici i vještaci i suci.

Jürgen Kaiser konstatira: "Takva konstelacija bi u jednoj pravnoj državi bila potpuno nezamisliva. Jer tamo postoje zakoni i nepristana tijela kao što su stečajni sudovi ili privredni krivični sudovi, koji bi razmatrali takve slučajeve i donosili presude."

Uspostava stečajnog prava za države je stoga jedan od glavnih zahtjeva njemačke organizacije "erlassjahr.de". Kada je 1953. potpisan Londonski sporazum o njemačkim dugovima, bilo se već otišlo korak dalje. Za sporne slučajeve bio je ustanovljen sud u Koblenzu u kojem su - po paritetskom načelu - sjedili suci iz Njemačke i drugih velikih zemalja vjerovnica. I o tome Grčka danas u svojim pregovorima s Trojkom može - samo sanjati.