Špijune u džamije?

Prije nego što novi biskup u Njemačkoj može da stupi na crkvenu dužnost on mora da obiđe premijera pokrajine u kojoj mu se nalazi biskupija. U sjedištu premijera onda uglavnom polaže zakletvu da će poštovati pokrajinski ustav dok levu ruku drži na Bibliji. Tačan protok ovog svečanog čina utvrđen je ugovorom države i crkve.

Obratno, naravno, ne važi – nijedan novoizabrani premijer ne mora pred biskupom da deklamuje Simbol vjere. U koga premijer vjeruje ili ne, to crkvu uopšte ne interesuje,

Šta to znači? Borba između duhovne i svjetovne vlasti, crkve i države, pape i cara, borba dakle koja je vijekovima određivala njemačku istoriju, odavno je odlučena. U korist države. To je jedno od ključnih obilježja moderne u zapadnom hrišćanskom kulturnom krugu.

Veza između države i crkve

Država i crkva, međutim, nisu striktno razdvojene, kako se često pogrešno tvrdi. Ne, država i crkva u Njemačkoj su tijesno isprepletane – pri čemu država kontroliše crkvu. Recimo, država ima privilegiju da unaprijed uloži prigovor na imenovanje nekog biskupa kojeg iz nekog razloga smatra problematičnim kandidatom. Država od crkve i njenih nosilaca očekuje lojalnost, dok za uzvrat božijim ljudima daje niz privilegija: od toga da religija postoji kao mogući predmet u državnim školama, preko biskupskih plata iz državne kase, do toga da finansijske institucije države ubiru crkveni porez.

Sa tim predznanjem treba gledati na prijedlog Folkera Kaudera. Taj prijedlog nije dakle diskriminacija islama ili muslimana. Naravno da država mora da zna šta imami propovjedaju u džamiji. Od njih se s pravom očekuje da tamo ne huškaju na podrivanje ustavnog poretka Savezne Republike Njemačke. Jer ustavno zagarantovana sloboda religije ide do tačke u kojoj se religija eventualno zloupotrebljava za borbu protiv države.

Posljednjih godina se uvijek, kada bi novi biskup polagao civilnu zakletvu državi, pokretala debata da li je to još primjereno vremenu. Sada je odjednom postala jasna vrijednost ugovornog odnosa crkve i države: biskup odgovara za svoje sveštenike, a interni kontrolni mehanizmi crkve obezbjeđuju lojalnost cijele institucije. Sistem funkcioniše i dobro je što je tako.

Neujedinjenost muslimana u Njemačkoj

Ako bi islam pripadao Njemačkoj – kako kancelarka Merkel kaže – onda bi i za rastući broj džamija i zajednica oko njih trebalo uspostaviti sličan sistem štapa (obaveze na lojalnost državi) i šargarepe (privilegija). Osnovni problem je, međutim, što se u slučaju islama ne zna ko bi bio institucionalni sagovornik njemačke države. Pri ogromnom broju raznih islamskih zajednica, nejasno je sa kim bi njemačke pokrajine trebalo da sklapaju ugovore.

U dogledno vrijeme neće biti drugog rješenja do da se svaka zajednica i džamija posmatraju pojedinačno. To je, doduše, momenat u kojem Kauderov prijedlog na prvi pogled djeluje nezgrapno jer nam se odmah pred očima pojave slike agenata tajne službe koji stenografišu šta propovjednik priča, slike koje znamo iz nacionalsocijalizma i komunističke diktature DDR-a. U Saveznoj Republici Njemačkoj tako nešto do sada nije postojalo – jednostavno, nije bilo potrebe. Uprkos tome, Kauderov prijedlog ne predstavlja povredu slobode vjeroispovesti i nesmetanog praktikovanja religije koje su garantovane ustavom. Jer ne radi se o kontrolisanju vjernika već samo njihovih propovjednika – nebitno da li imaju zvanje sveštenika, pastora, imama ili rabina.

Savremenici obje njemačke diktature uostalom stalno ponavljaju da očigledno prisustvo agenata Gestapoa ili Štazija nikada nije naškodilo božijoj službi. Propovjedi su, kažu, tada uvijek bile bolje i – kraće.