Šaputanje o Kosovu
5. juli 2018
Nije baš najpreciznije reći da je riječ o nekakvom velikom zaokretu spoljne politike Srbije, ali vidljivo je da vrh vlasti u Beogradu akcenat sve više stavlja na odnose sa SAD i Rusijom. Postoji nekoliko zvaničnih gestova koji svjedoče o fokusiranosti politike Srbije na trenutno najkrupnije igrače svjetske politike.
Signal broj jedan bi moglo biti zapažanje ministra spoljnih poslova Ivice Dačića da susreti sa šestim pomoćnicima trećeg sekretara više nemaju mnogo smisla, i da se sada pokušava pronaći put do samog vrha Bijele kuće. Ubrzo nakon toga uslijedio je poziv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića predsjedniku SAD Donaldu Trampu da posjeti Srbiju; predsjednik Rusije Vladimir Putin je takav poziv već prihvatio.
Vlasti u Beogradu to svakako nikada ne bi javno priznale, ali čitav taj niz poteza bi se mogao i ovako formulisati: svaka čast Evropskoj uniji, ali neke stvari ne mogu se riješiti bez Moskve i Vašingtona.
Okretanje ključnim akterima
A gorući problem koji sada tišti Srbiju jeste naravno pitanje Kosova – i praktična nesposobnost evropskih birokrata da taj proces privedu kraju tako da obje strane budu zadovoljne. Političari iz Srbije već izvesnog vrijeme gunđaju da Brisel ne čini skoro ništa da izvrši pritisak na albansku stranu kako bi ispunila svoj dio obaveza. To nezadovoljstvo se sada reflektuje okretanjem ka najvjerovatnije ključnim akterima svjetske politike.
Kad kažemo Brisel, a na to pažnju skreću i naši sagovornici, tu se prije svega misli na grupu zemalja koje su priznale Kosovo. Ali, čak i među njima ima dosta zemalja čije diplomate su se, prema tvrdnjama naših sagovornika, još 2008. godine pravdale političarima u Beogradu da su Kosovo priznale samo zbog pritiska Vašingtona. U tom smislu se i skorašnji susret Vladimira Putina i Donalda Trampa vidi kao prilika da se na problem Kosova makar skrene pažnja tokom jednog tako značajnog sastanka, jer se po ocjeni vlasti u Srbiji od EU više ne može očekivati ništa.
Moskva i Vašington odlučuju
„Mislim da Srbija prepoznaje da postoje dva centra moći koji mogu ključno da utiču na regionalnu bezbjednost", komentariše za DW to obraćanje super-silama Dušan Proroković, iz Centra za strateške alternative. „Zato se sada pokušava da se u direktnoj komunikacija s njima stavi na sto nekoliko otvorenih pitanja, među kojima je kosovsko svakako najveće".
Novinar Ljiljana Smajlović za DW ističe da se slaže s ocjenama političara iz Srbije „da se takve stvari ne mogu riješiti bez, u najmanju ruku, saglasnosti Moskve i Vašingtona. Beograd je stoga veoma zainteresovan za relaksaciju odnosa između Moskve i Vašingtona, jer u tom slučaju postoji mogućnost da Zapad malo pažljivije sasluša tu srpsku stranu priče o Kosovu, i da razmisli o tom mogućem kompromisu o kome Vučić stalno govori".
Mediji u Srbiji na svoj način dočekuju susret Putin-Tramp. Navodi se tako, pozivajući se na domaće diplomatske izvore, da će dva predsjednika o Kosovu razgovarati samo minut ili dva, ali da će i to biti veoma značajno. Po običaju je teško razabrati da li je to spisak lijepih želja državnog vrha, ili njihov trapav pokušaj da kroje agendu susreta dva najmoćnija svjetska političara.
Šta Srbija može očekivati od tih eventualnih par minuta posvećenih Kosovu? Dušan Proroković primjećuje da se ne zna da li će se uopšte raspravljati o Balkanu, a kamoli o Kosovu. „Taj dnevni red biće krcat za njih daleko važnijim pitanjima. Ukoliko se budu dotakli teme Kosova to će biti u kontekstu krimskog pitanja, jer Rusija insistira na argumentaciji da se kosovski presedan može koristiti i na drugim mjestima", ocjenjuje Proroković.
Ruska politika – i Krim i Kosovo
„Ukoliko Kosovo bude na dnevnom redu, sve što možemo da očekujemo jeste da Donald Tramp sazna da je Putinu bitno i Kosovo", smatra Ljiljana Smajlović. „Mislim da je Putinu Kosovo zaista bitno. Krim mu jeste bitniji, ali ne spadam u one koji misle da će Putin uskratiti podršku Srbiji oko Kosova zbog Krima, i da će on , kako se smatra na Zapadu, jedva dočekati da to iskoristi kao nekog džokera za trampu Krim za Kosovo. To je fundamentalno nerazumijevanje ruske spoljne politike i Putina".
A s obzirom na to da su temu Kosova na dnevni red sastanka u Helsinkiju stavili srpski diplomatski izvori, Ljiljana Smajlović napominje da to „može biti i priprema domaćeg terena da se neko iduće rješenje predstavi kao dogovor Trampa i Putina, a ne kao srpska spremnost na ustupke".
Nije mali broj onih koji sve ovo vide kao ozbiljan šamar Briselu i kao potencijalno pogoršanje odnosa Srbije i Evropske unije. U isto vrijeme se te inicijative vide i kao početak mogućeg daleko aktivnijeg uključivanja Amerike i Rusije u kosovski dijalog.
Dušan Proroković kaže da je „Evropska unija doživjela toliko udaraca tokom proteklih godina da je pitanje da li će i ovaj primijetiti. Koliko ja poznajem evropsku birokratiju, mislim da će se krivac za neuspjeh kosovskog procesa tražiti u jednom čovjeku, neko će se naći kao žrtva, a onda će se nastaviti po starom. Tako da će neke ljutnje sigurno biti, ali sumnjam da će se u Beogradu i Prištini bilo ko na to obazirati".
Blijedi privlačna moć EU
Ako se uopšte bude pravio neki dogovor Amerike i Rusije oko Balkana, mislim da će tu Kosovo biti samo jedna od tema, nastavlja Proroković. „Mnogo je tu isprepletanih interesa i otvorenih pitanja da bi se raspravljalo samo o Kosovu. Očito je da i Amerika i Rusija imaju interese u cijelom regionu, i u tom kontekstu možda je moguće da se oni dogovore o nekim principima kako će Balkan funkcionisati. Ali, naglašavam da je to zaista hipotetički scenario. Imali smo dosta optimizma i oko rješavanja nekih drugih svjetskih problema pa znamo da se skromno završilo”.
S obzirom na to da se ušlo u period zategnutih odnosa oko Kosova, Ljiljana Smajlović ocjenjuje da bi svakako bilo dobro ukoliko neki centri moći pošalju poruku, prije svega Prištini, da je važno da bude spremnija na kompromis. „A što se tiče EU, mislim da njena privlačna moć u regionu blijedi, i da to nije nešto što mogu da riješe Vašington i Moskva", kaže Ljiljana Smajlović.
Dušan Proroković tome dodaje da je „priključenje Evropskoj uniji na Zapadnom Balkanu više postalo dio folklora, nego što bilo ko iskreno vjeruje da će ući u EU. Pitanje je da li će Unija i dočekati 2020. godinu u ovakvoj strukturi, a kamoli da li će Srbija postati njena članica".