Zašto masovna ubistva nisu promijenila Srbiju?

Te srijede se u Beogradu hodalo tiho i uzdisalo glasno. Pred osnovnom školom „Vladislav Ribnikar“ tiskali su se reporteri, ubrzo i ljudi koji su došli da se oproste od žrtava.

Dva dana kasnije, oko škole su bile bare skorjelog voska i svaki pedalj ograde bio je načičkan cvijećem bijelih latica i plišanim igračkama.

Zemlja u šoku do tada je doživjela još jedan potres, masovno ubistvo u Malom Orašju i Duboni.

Crni bilans dva amoka u dva dana u Srbijibio je devetnaest ugašenih života, uglavnom djece i mladih.

Amok je malajska riječ koja označava da je nekog zaposjeo duh zlog tigra. Danas se koristi da opiše ubilačke pohode bez posebnog biranja žrtava, bez političkog motiva. One gdje je najteže odgovoriti na pitanje „zašto“.

U Srbijise razmjerno rijetko dešavaju slučajevi amoka. Ovakvi nisu zabilježeni nikada ranije. Dječak ubica iz „Ribnikara“ čak je ubilježen kao najsmrtonosniji ubica mlađi od 14 godina na cijelom svijetu.

Propuštene šanse

Godinu dana kasnije, život je otišao dalje. Ali, kako? Psihološkinja Tamara Džamonja Ignjatović, koja je izbliza pratila slučajeve, kaže da je „normalno, ljudski i potrebno“ da život ide dalje i poslije velikih tragedija. Ali, da prije toga treba odraditi domaće zadatke.

„Tragedija nas je uzdrmala i zbunila, a onda se krenulo u nastavak života koji nije organizovan“, kaže ona za DW.

„Ako želimo korak naprijed, onda moramo da se dobro postavimo u odnosu na ono što se dešava. Pa da planiramo sljedeći korak kako bi žrtve bile uvažene, a ostali se osjećali bezbjedno i sigurno. Ti temelji nisu bili dovoljno čvrsti.“

Priča o institucijama koje nisu bile spremne na ovakve situacije. U danu pokolja u „Ribnikaru“ pred novinare je stupio predsjednikAleksandar Vučić sa već otkucanim „spiskom mjera“.

Nedavno je Beogradski centar za ljudska prava u jednoj analizi našao da je jedina uspješna mjera bilo razoružavanje građana – tragedije su neke navele da ponovo promisle da li im u kući trebaju ilegalni pištolj ili puška.

U škole su poslati policajci. Prvo je brzopleto odlučeno da se i djeca u „Ribnikaru“ vrate u školske klupe, a potom da se školska godina najednom prekine ranije – za sve škole.

Po sopstvenom priznanju, tu odluku je donio Vučić, pogođen razgovorom sa roditeljima koji su izgubili djecu u „Ribnikaru“.

Džamonja Ignjatović kaže da je petljanje predsjednika u mjere vodilo sudaru sa stručnim preporukama. „A kad on već donese odluku, onda svi drugi ne mogu ništa“, kaže ova profesorka Filozofskog fakulteta.

Kako za DW kaže Dejan Ilić, urednik „Fabrike knjiga“ i autor Peščanika, tragedija je naravno i ljude na vlasti potresla na ljudskom nivou i nikako se vlasti nisu mogle kriviti direktno.

„Ali, oni naprosto imaju svoje prioritete", priča Ilić. „Meni djeluje da je jedina pomisao režima bila kako da to ne utiče na njih i kako da izbjegnu odgovornost. Tako se problem gura pod tepih.“

Politika uvijek i svuda

Jedina politička posljedica zločina bila je ostavka tadašnjeg ministra obrazovanja Branka Ružića.

Ružić je prethodno optužio „zapadne vrijednosti“ i video-igre za zločin u školi. Drugi su tvrdili da je kriva atmosfera u kojoj je recimo moguć mural posvećen zločincu Ratku Mladiću nedaleko od škole Vračaru.

Opozicija je tražila ostavku ministra policije i drugih. Vlast je oplela po kritičarima svom silom, optužujući ih da su „hijene“ koje se raduju nesreći jer štrpkaju političke poene.

Zapravo, samo dva dana od „Ribnikara" i dok su još stizale vijesti iz mladenovačkih sela, novinar Momir Turudić je za DW izjavio: „Umjesto da tiho tugujemo, vidimo agresiju i da se opet igraju političke igrice. U ovoj atmosferi moglo se gotovo predvidjeti da će neki upregnuti tragedije u političke svrhe.“

Prvi protesti koji će prerasti u „Srbiju protiv nasilja“ bili su tihi, kao litije. Kroz nekoliko sedmica postaće to najmasovnije demonstracije u Srbiji još od Petog oktobra.

Zašto protestuje, pitao je tada reporter DW jednu trudnicu na beogradskim ulicama. Jer je sve zakazalo, rekla je. „Sve. Pravosuđe. Saosjećajnost. Sve. Nešto moramo konačno da uradimo.“

Osjećaj da se nešto mora uraditi formulisan je u nekoliko zahtjeva. Osim smjena ministara i šefa BIA, tražile su se i smjene na javnom servisu, u REM-u, oduzimanje nacionalnih frekvencija Hepiju i Pinku, zabrana rijaliti programa. Svi zahtjevi su ignorisani.

Roditelji Ane Božović, jedne od žrtava iz „Ribnikara“, dijele utisak da su stvari gurnute pod tepih. Kako su u decembru ispričali za nedeljnik „Vreme“, veću odgovornost vide na vlasti, ali zamjeraju i opoziciji što pokušava da ih „uvuče“ u političku priču.

„Moj glavni utisak je da su 3. maja svi povikali samo 'ne, ja nisam kriv'. Svi su odlučili da je bolje da se drže po strani, jer ako nam priđu, potvrdiće se nešto – ne znam ni ja šta. Kao da su svi bježali od nas. Mi smo se našli u situaciji da izgubimo dijete. Dijete. U školi. I onda se prema nama svi ponašaju kao da smo neki, ne znam, neki 'šugavci', niko neće da vam priđe“, rekla je tada Ninela Radičević, Anina majka.

Blame game

Iako to niko nije direktno izgovorio, vlast se osjećala napadnutom i za same tragedije, kao da je ona povukla obarač. U skladu sa tim, Vučić je krajem maja sazvao miting SNS u Beogradu.

Bila je kiša i ljudi dovezeni autobusima brzo su se razbježali. Kritičari vlasti ocijenili su stvar kao apsurd – kontramiting protestima protiv nasilja.

„Razumije se da vlast nije direktno bila kriva za to što se desilo“, kaže Tamara Džamonja Ignjatović za DW. „Ali vlast čine institucije, a stanje u institucijama je posljedica te vlasti. Recimo, ako nemate dobro organizovano Ministarstvo obrazovanja, naravno da ne reaguje kako treba.“

„Druga poruka vlasti je pak da znaju sve, da Vučić umije sve i sve od njega zavisi, da ima sposobnost da donosi najteže odluke u najtežim trenucima. Kontrola, moć i skidanje odgovornosti – to jedno sa drugim ne ide. Ako hoćete apsolutnu moć, onda ste odgovorni za sve“, zaključuje naša sagovornica, jedna od potpisnica ProGlasa pred decembarske izbore.

Potom se vlast vratila oprobanoj taktici – pustila je da se protesti ugase sami od sebe. Još jednom se pokazalo da nikakve šetnje ne traju vječno.

Upitan da li postoji išta pozitivno u dešavanjima nakon dva amoka, Dejan Ilić bez oklijevanja kaže da je to reakcija ljudi. Izlazak na ulicu, formulisanje zahtijjeva, političko jedinstvo opozicije (koje je potrajalo do prije par dana).

„Pokazano je saosjećanje, spremnost da se nešto uradi. To su bili dobri znaci“, kaže Ilić.

On vlasti posebno krivi što su roditelji djece iz „Ribnikara“ do danas ostali podijeljeni oko toga da li u tu školu i tu zgradu treba ili ne treba ići ili kako i gdje graditi memorijalni centar.

I šta ćemo sad

Godinu dana kasnije, maloljetni ubica K. K. je u dečijoj Klinici za psihijatriju, a sprema se zakon koji bi omogućio da on možda i nikad ne izađe odande.

Njegovi roditelji su pred sudom, ocu prijeti dvanaest, a majci dvije godine zatvora.

Za dvadesetak dana počinje suđenje Urošu B. koji je ubijao po mladenovačkim selima. Kako je bio mlađi punoljetnik, prijeti mu najviše dvadeset godina robije. Isto toliko se traži za njegovog oca zbog držanja oružja u kući.

Pesimisti vjeruju da će zatvorske kazne biti jedina posljedica 3. i 4. maja 2023. godine. I da društvo nije ništa naučilo.

Kakve su uopšte šanse bile? O tome Dejan Ilić zaključuje: „Da li smo imali ljude koji bi umjeli da se nose sa tom situacijom? Jesmo. Da je do tih ljudi, šanse bi bile solidne. Ali pod ovim režimom, bile su nikakve.“

Ima, dodaje, psihološkog objašnjenja zašto se društva vraćaju u kolotečinu i zašto je tako lakše. „Ali, naša kolotečina je očajna. Trebalo je da izađemo iz nje.“

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu