Vučiću, Gloduru!

Kao vrhovni Glodur iz sjenke, aktuelni srpski premijer će se do daljeg na vojvođanskim ekranima danonoćno sučeljavati sam sa sobom. Time će dokazati ono što se u Srbiji odavno zna: njegova kolekcionarska strast prema medijima duboko je ukorijenjena u njegovom vaspitanju i karakteru.

Majka bješe novinarka. Mlađani Vučić bješe ratno-paljanski novinar. A potom i navodni uposlenik nekih marketinških agencija. Pa Miloševićev ministar informisanja koji kundači medije. Ili član upravnog odbora stranačkog glasila Radikala „Velike Srbije“. Malo li je?

Vremena su se promijenila. Vremena su evropska. Premijer je Evropejac. Srbija poplavila pa joj se osule žute zvjezdice. Za ponekog sa Zapada to ne izgleda kao anomalija, već kao napredak. Možda bi naprednjaštvo zaista i bila neka vrsta napretka, da nije nekoliko neugodnih pokazatelja.

Mediji su slobodni, kaže premijer. Mediji su stranački plen, kažu činjenice. Neće biti stranačkog zapošljavanja, kaže premijer. Radna mjesta – od direktora do čistačice –ostala su stranačka prćija, govore fakti. Borimo se protiv korupcije, kaže premijer. Protiv njihove korupcije, dok naši i dalje kraduckaju, kaže običan čovjek, spreman da to prizna samo ako ima pogrešnu partijsku knjižicu.

Policija i pravosuđe su profesionalni i nezavisni. Kaže. Zna se ko. A svi ostali koji nikako da dobiju pristup pravdi ne kažu ništa. Stenju i trpe.

Biće novih investicija, otvaraju se radna mjesta. Kaže. Gromoglasno najavljuje. Raskrčena je ledina za Belgrade Waterfront. Sve to čuva paramilicija. U ponekom srpskom gradu raščišćen teren za njemački lanac supermarketa. Ali građani nikako da uđu kroz vrata te virtuelne samoposluge.

A čim se neko dokopa stranog radnog mjesta mora da se prilagođava kiparskim, azijskim, zapadnim, ruskim menadžerima. Neki od njih donesu u Srbiju svoje kulturne navike. Recimo, kad ste na bolovanju istaknu vašu sliku na crnu tablu i dole napišu razlog odsustva. Hemoroidi. Ili nešto gore. Nema porodiljskog. Nema vikenda. Ideš na odmor kad ti kažu. Ponekad moraš da klekneš pred šefom. Ili da se, da prostiš, upišaš prije nego što ti odobre pauzu.

To je nama naša borba dala.

Zato su mediji u Srbiji tako značajni. Oni bi morali da ukazuju na raskorak između propagandne političke projekcije i stvarnosti, a ne da budu ta projekcija. Vlast bi, obrnuto, da obezbijedi monopol na medijsku režiju. Vučić, vrhovni krotitelj tigrova, zna kako se krote mediji. Sve po zakonu, kaže. Ako, treba rastjerati šljam, asistira Šešelj.

Princip je poznat već skoro pet vijekova. Protestanti i katolici su u Njemačkoj okončali svoj tridesetogodišnji rat dogovorivši se oko načela – cuius regio, eius religio! Čija je vlast na nekoj teritoriji, toga je i vjera. Znači, Vučić jamio Vojvodinu, ima da svi javno ispovijedaju njegovu vjeru!

Da taj „šljam“ ne bi više uznemiravao građane pitanjima otkud fantomke na beogradskim ulicama, da ih ne sekira socijalnim problemima, ili, daleko bilo, da ne priupita sjeća li se premijer Pala. Da ne čačka mečku. Imate rijalitije. Žutilo. Šta biste vi još?

Zato će i ovaj slučaj nježnog kundačenja, sve po zakonu, izgleda, s vremenom pasti u sveopštu tranzicionu amneziju, u bure bez dna koje guta naše pamćenje.

Nezvanični vlasnik, direktor i glavni i odgovorni urednik „Evropske Srbije“ (tako ćemo za ovu priliku nazvati konglomerat upodobljenih i uvlakačkih medija), skraćeno Glodur, previđa koliziju sa načelima svojih uzora. Sa ovakvim postupkom prema javnom servisu, Merkelova ne bi opstala ni dan na vlasti. Ali Glodur ima naprednjački recept: kuneš se u Berlin, radiš kao Putin, blag si prema Kosovu.

Jedino što očekuje jeste zahvalnost.

Recimo, da mu skandiraju: Vučiću, Gloduru!*

* Ako predsjednik Srbije može da se dativom umjesto vokativom obrati ruskom predsjedniku – Predsjedniče Putinu / pravilno: Putine – smijem i ja stilski iskriviti srpsku gramatiku. Vučiću, Gloduru! Ljepše je nego – Glodure!