"Vječiti zatočenici" iz Guantanama

Jedna tipična priča iz Guantanamaizgleda ovako: 14 godina je Mohamedou Ould Slahi proveo iza rešetaka u Guantanamu. 70 dana su ga mučili, tri godine je bio saslušavan, i to po 18 sati dnevno. Svaki dan. Slahi je prije uhićenja živio u Njemačkoj, osumnjičili su ga da je igrao jednu od vodećih uloga u redovima Al Qaide, odnosno da je bio umiješan u terorističke napade 11. septembra. Međutim, dokazi za to nikada nisu pronađeni. U 14 godina provedenih u Guantanamu protiv Slahija nikada nije podignuta optužnica. Pa nikada nije ni osuđen. Danas ovaj državljanin Mauretanije ima 50 godina. U međuvremenu je pušten iz zatvora na Kubi. Ali nikada nije dobio odštetu za vrijeme koje su mu ukrali od njegovog života.

Odvjetnica Nancy Hollander kaže da je i danas proganja taj slučaj – najpoznatiji u njezinoj karijeri. O Slahijevoj sudbini snimljen je i film, nedavno je prikazan u kinima. Njegova greška je bila činjenica da je svojedobno sudjelovao u radu jednog kampa za izobrazbu terorista u Afganistanu, prisjeća se Hollander – odnosno da se jednom javio na poziv sa satelitskog telefona Osame bin Ladena. Nema sumnje, sve to ne baca baš najbolju sliku na Slahija, ali za podizanje optužnice ipak nije bilo dovoljno dokaza. 

SAD je zahvaljujući Guantanamu, kaže Hollander, postao zemlja „koja ne poštuje načela pravne države“. Ona govori o „katastrofalnoj situaciji“. I to ne vrijedi samo za 13 zatočenika koje se i dalje drži u kampu bez optužnice, to su ljudi koji su već odavno trebali biti pušteni na slobodu – već i za one osobe za koje se sumnja da su bili uključene u atentate 11. septembra, za takozvane „vječite zatočenike", za ljude koji još uvijek čekaju na početak svojih suđenja – i to 20 godina nakon tih napada.

Pravna država?

To manjkavo poštivanje načela pravne države nije nikakva slučajnost, to je ustvari bio cilj bivše američke vlade tijekom mandata predsjednika Georgea W. Busha, kaže stručnjakinja za Guantanamo Daphne Eviatar iz organizacije Amnesty International. "Vlada SAD-a je stvorila offshore-zatvor kako bi ciljano stavila izvan snage pravni sustav Sjedinjenih Američkih Država“, kaže Eviatar. U jednom izvještaju Amnesty Internationala o situaciji u Guantanamu ona opsežno kritizira kršenje ljudskih prava. Između ostaloga spominje vremenski neograničeno zatvaranje ljudi bez podizanja optužnice, odnosno mučenje zatočenika. O svemu tome nema javno dostupnih informacija, ali Eviatar se poziva na razna istraživanja, uključujući i ono Odbora za tajne službe Senata SAD-a, u kojem se govori o brutalnom mučenju nekoliko desetaka muškaraca u Guantanamu.

Američka vojna baza Guantanamo Bay na Kubi već više od 100 godina postoji kao mornarička baza. Tek u januaru 2002., samo nekoliko mjeseci nakon napada 11. septembra, baza je proširena zatvorom za osobe koje se sumnjičilo za terorizam. I od tada je Guantanamo došao na loš glas diljem svijeta. Anthony Natale, koji pred sudom brani Abda al-Rahima, osumnjičenog da je terorist Al Qaide, otvoreno priča o svom razočaranju vezanom uz Guantanamo. "Odrekli smo se svega onoga što ovu zemlju čini slobodnom, zemljom u kojoj za sve vrijedi isto pravo.“ 

Cenzura medija

Svi oni koji se na licu mjesta žele informirati o Guantanamu moraju savladati nekoliko prepreka. A prva je obično - kubanski zračni prostor. Američki zrakoplovi koji jednom sedmično stižu iz Washingtona ne smiju ući u njega, zato ti avioni najprije „zaobiđu“ Kubu s istočne strane, i onda se spuštaju direktno u zračnu luku u vojnoj bazi. Već iz zraka se može steći prvi dojam o zloglasnom kampu u Guantanamo zaljevu. Tu je aerodrom, na istoku kampa je mornarička baza, tu je vojni sud „Camp Justice”, odnosno zatvor za zatočenike.

Dozvolu dolaska u Guantanamo smo dobili kratkoročno, i to nakon višesedmične sigurnosne provjere. Prije odlaska na Kubu morali smo potpisati „Grand Rules“, dokument na temelju kojeg se definiraju pravila ponašanja na terenu – novinari nemaju slobodu kretanja, a u Guantanamu prije svega ne vrijedi načelo slobode medija.

Zatvor nismo smjeli obići ni izvana, a sve informacije iz unutrašnjosti su najstroža tajna. I to je ono što prije svega ljuti odvjetnike zatočenika. Nancy Hollander se već sedam godina pred sudom bori za to da njezin štićenik Mohamedou Ould Slahi smije objaviti svoj „Dnevnik iz Guantanama”.

Život u sjeni mučilišta

Tko god pomisli na Guantanamo, vjerojatno će najprije pred očima imati sliku mučenja ili bodljikave žice. U stvarnosti logor za zatočenike, odnosno vojni sud čine samo manji dio kampa. Većim dijelom ta vojna baza izgleda kao neki američki gradić. Tijekom obilaska nam pokazuju novu srednju školi koja je koštala 65 milijuna dolara i koja je tek nedavno otvorena. Opremljena je najmodernijom tehnikom. 220 djece svih dobnih skupina tu bi trebali imati što je moguće normalnije djetinjstvo, iako samo pet kilometara dalje navodni organizator atentata 9/11 još uvijek čeka na početak suđenja. Direktor škole Emilio Garza nam kaže da se u okviru nastavnog programa ne tematizira logor za zatočenike. 

U vojnoj bazi se nalazi i jedan supermarket, tu su stambeni kvartovi koji podsjećaju na idilu američkih predgrađa, a tu je i jedini McDonalds na kubanskom tlu. Na valovima postaje "Radio GTMO" puštaju latinsko-američku pop-glazbu, a u suvenirnici posjetitelji mogu kupiti majice na kojima stoji natpis "Rockin in Fidels Backyard"– u Guantanamo još uvijek živi duh "Maximo Lidera".

Annaliss Candelaria za mikrofonom sjedi u vojničkoj uniformi, ona je voditeljica jutarnjeg programa. Zabava, glazba, tu i tamo pokoja ozbiljna tema poput samoubojstva, to su sastavni dijelovi emisije. Cilj je prije svega „ojačati moral trupa", kaže Candelaria.

Radio GTMO ne izvještava o ispitivanjima koja su u tijeku pred vojnim sudom, a ni o zatvoru u Guantanamu – to jednostavno nije „dio kulture" vojne baze, kaže nam Candelaria. I doista, većina od oko 6.000 osoba koje žive u Guantanamu uopće nema pristupa sudskim zgradama ili zatvoru. „Mi o tome ionako znamo samo ono što pročitamo u medijima”, kaže nam radijska voditeljica.

Planovi, planovi, planovi…

11. januara Guantanamo obilježava okrugli rođendan, i to je znamenit datum, datum koji otvara pitanje kako je moguće da taj logor još uvijek postoji – i to usprkos očitom kršenju ljudskih prava i načela pravne države? I prije svega zbog činjenice da je borba protiv terora okončana najkasnije povlačenjem vojnih snaga iz Afganistana – što je bilo ustvari opravdanje za postojanje ovog zatočeničkog logora.

Već su pri kraju vladavine predsjednika Georgea W. Busha postojali planovi oko zatvaranja Guantanama. Barack Obama je onda u više navrata obećao da će ga zatvoriti, ali je onda izgubio većinu u Kongresu. Republikanci su nakon toga pokrenuli proceduru usvajanja zakona kojim se htjelo „zabraniti bilo kojoj osobi koja je bila zatočena u Guantanamu da ikada dođe u SAD, i to bilo kojim povodom“, kaže Nancy Hollander. Tim je potezom pravno onemogućeno prebacivanje zatočenika na američko tlo u SAD-u.

Od Trumpa do Bidena

Predsjednik Donald Trump je napravio zaokret u kursu prema Guantanamu i najavio je da bi taj zatvor i ubuduće trebao funkcionirati. Sudeći po navodima iz Republikanske stranke, Guantanamo i dalje štiti SAD od terorističkih napada, odnosno navode da je prebacivanje zatočenika u SAD – previše opasno. Protivnici Guantanama na drugoj strani i dalje argumentiraju da je već i samo postojanje logora jedan od razloga za radikalizaciju mladih muslimana.

Novi zaokret u politici prema Guantanamu je uslijedio tijekom mandata predsjednika Joeja Bidena. On je nakon stupanja na dužnost preko svoje glasnogovornice poručio da tijekom predsjedničkog mandata želi zatvoriti taj logor.

No, kada je nedavno zasjedao Odbor za tajne službe u američkom Senatu, a na dnevnom redu se našao i Guantanamo, na sjednici nije bilo nijednog predstavnika Bidenove vlade. To samo pokazuje koji su vladini prioriteti, kaže Nancy Hollander, te dodaje da vlada SAD-a do sada „nije napravila ništa konkretno po pitanju svojih obećanja“ oko Guantanama. 

Uhićenja bez dokaza

Bidenova vlada trenutno ima očito i puno veće probleme od Guantanama. Infrastrukturni program njegove administracije je propao, a uoči predstojećih izbora u SAD-u, sudeći barem po istraživanjima javnog mnijenja, Demokratska stranka ima loš rejting. Posve je otvoreno što će u budućnosti biti s “Gitmom”. Jedan dio zatočenika bi mogao biti, kako je i planirano, pušten na slobodu. A one druge bi se moglo vratiti u zemlje njihovog podrijetla. Daphne Eviatar iz Amnesty International zato s optimizmom gleda u budućnost. "Kako se smanjuje broj zatočenika sve jasnije postaje koliko je to sve apsurdno.” Ako se po strani ostave već dobro poznati moralni razlozi, jasno je i da svaki zatočenik u Guantanamu američke porezne obveznike godišnje košta oko 13 milijuna dolara.

Manje bi koštalo da ih se drži zatočenima u SAD-u, ali ni to nije odgovor, ne samo zbog pravnih prepreka, smatra Nancy Hollander. Ona zahtijeva hitno oslobađanje zatočenika iz Guantanama. "Jednostavno ne možemo 20 godina zatočiti ljude a da protiv njih ne podignemo optužnicu, zato što navodno protiv njih nema dovoljno dokaznog materijala – a istovremeno tvrditi da su ti ljudi ipak opasni."

Na pitanje o budućnosti Guantanama već odavno nije moguće odgovoriti samo racionalnim argumentima. „Gitmo“ je, kao i puno toga u SAD-u, postao igračka u rukama politike. A u njihovoj sjeni „vječiti zatočenici“ već 20 godina čekaju na svoje sudske postupke.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu