Višak historije, višak povijesti
23. januar 2020
„To je teško objasniti nekome ko dolazi sa strane. Mi to proživljavamo svakog dana“, priča nam Ilma Begović o Mješovitoj srednjoj školi koju pohađa. „Imamo samo zajedničku zgradu i ništa više. Kontakt nam je zabranjen. Imamo stepenice koje nas dijele. Prvi sprat je za Hrvate, a drugi za nas Bošnjake. Ne smijemo silaziti na prvi sprat nikako jer slijedi ukor, smanjenje ocjene iz vladanja, čak i izbacivanje iz škole. Isto tako ni oni ne smiju na naš sprat.“
Zgrada je stara i kockasta, izgleda onako kako izgledaju školske zgrade u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Međutim, tu se normalnost završava.
Jer ova škola nije jedna škola nego su dvije – ona u Gornjem Vakufu koja ima „direktoricu" i istovremeno škola u Uskoplju koja ima „ravnatelja“. Ovdje punim plućima živi sistem „dvije škole pod jednim krovom“ koji kritičari nazivaju konturom aparthejda – djeca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti su odvojena, baš kao što im i roditelji žive odvojeno.
Ekipa DW pričala je sa pet bošnjačkih djevojčica koje su napravile školsku predstavu o getoizaciji i podjelama. Kažu, „ravnatelj“ je zabranio hrvatskoj djeci da učestvuju u predstavi. Isti čovjek nije nam dozvolio da snimamo u školi, a navodno je zabranio djeci iz hrvatskog dijela škole da govore sa nama. Iako su ranije pristali na snimanje, otkazali su.
Tako je i mali školski teatar, umjesto da doprinese prevazilaženju podjela, postao njihov očit dokaz. Ni za drugim dokazima ne treba dugo tragati.
Varoš od dvadesetak hiljada ljudi još nosi ožiljke rata, brojne kuće su izrešetane gelerima. „Borbe za Uskoplje" bile su „višemjesečna borba Hrvata srednje Bosne od bošnjačke agresije“, piše na Vikipediji na hrvatskom. Gornji Vakuf su „zauzele hrvatske jedinice“ u sklopu „plana o podjeli BiH sklopljenog između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića“, piše na Vikipediji na bosanskom.
Dakle, jedno je „povijest“, a drugo je „historija“, baš kao i na školskom času. Takve su otprilike i životne priče ovdašnjih ljudi, uvijek u dvije verzije. Djeca znaju da bi druženje „naših“ i „njihovih“ ovdje bilo nešto između ludosti i herojstva, pa ipak pokušavaju koliko mogu.
Pitamo Aidu Muminović, učenicu iste škole, šta bi joj majka rekla ako bi se zaljubila u Hrvata? „Mislim da ne bi to baš podržala. Upravo jer nastaju komplikacije. Kod nas nije prisutno šta osjećamo već se pitaju okolina i predrasude koje vladaju."
*Reportaža je dio serije „Da li se razum(ij)emo?“ gdje su već objavljene priče o balkanskoj Jutjub sceni, ljudima koji profesionalno prevode sa srpskog na bosanski i tihom ratu oko crnogorskog jezika.