Velikoalbanski bauk

Sjetite se godina nakon Drugog svjetskog rata: Konrad Adenauer, Vinston Čerčil, Žan Mone, Robert Šuman… Svi ti državnici koji su poznati kao utemeljitelji Evropske unije mogli su svoje narode u Evropi, koju su razorili nacisti, zadojiti starom huškačkom netrpeljivošću.

Šta bi se desilo da je Konrad Adenauer prebacio Robertu Šumanu da sanja Veliku Francusku? Ili da je Šuman optužio Adenauera da u fijoci čuva stare nacističke planove? Da li bi postojala Evropska unija? Odgovor na to pitanje bio bi najbolja pouka za balkanske političare.

Edi Rama, Hašim Tači, Ali Ahmeti, Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Milorad Dodik, Bakir Izetbegović, Nikola Gruevski, Zoran Zaev, Đorđe Ivanov… jesu li to rodonačelnici Balkana o kojima će njihovi unuci jednom reći da su to bili veliki državnici koji su cijeli Balkan pretvorili u južnu Skandinaviju ili Baltik?

Ne! Ako uporedim biografije evropskih utemeljitelja i balkanskih političara, onda je sasvim jasno da su u prvu grupu rat i patnja, a time i mudrost o besmislenosti mržnje utisnuli svoj pečat. Balkanski političari su još vrlo mladi, ali i njih je formiralo iskustvo rata. Dakle, morali bi zaista znati!

Samo jedan od njih nije imao nikakvog dodira sa ratom. Albanac Edi Rama.

Rama je jedini među njima, koji ni u svojoj umjetničkoj, publicističkoj ili političkoj biografiji nije koristio nacionalističke instrumente da bi došao na vlast. Rama nije bez razloga tako omiljen gost u Berlinu i Briselu. Rama umjetnik, Rama košarkaš, Rama političar. Bez svih tih mrlja, nepoznanica, zagonetnih i skrivenih biografskih mesta koje njegove kolege iz regiona moraju sa sobom nositi do kraja života.

Međutim, otkako je postao premijer uskočio je u krilo nacionalnim i nacionalističkim temama, kako bi izbegao debatu u zemlji i svakodnevnu politiku.

Zašto to Rama radi?

Zašto to Rama radi? Zato što je suočen sa svojim političkim suparnicima, kao što je koalicioni partner Ilir Meta, sa opozicijom koju predvodi Sali Beriša, ali i sa sopstvenim neuspjesima u suzbijanju kriminala, korupcije i nepotizma, trgovine kanabisom, nezaposlenosti… Sve to iščezne kao dotaknuto čarobnim štapićem zahvaljujući nacionalističkoj retorici.

To je Rama naučio od svojih kolega i komšija. Danas se potuku Vučić i Tači. Sutra se prozivaju Ahmeti i Gruevski. Prekosutra će Izetbegovića uvrijediti Dačić. I tako svi odjednom i bez prestanka.

Navešću primjer za to da Edi Rama objelodanjuje slična razmišljanja po principu „napad je najbolja odbrana". Njegove poslednje izjave o Velikoj Albaniji odmah nakon toga što je u Prištini, glavnom gradu Kosova, odbijen njegov prijedlog o svebalkanskoj trgovinskoj uniji. Tamo su ga u nekim publikacijama optužili da ih je izdao. Vlada se zvanično oglasila saopštenjem da taj prijedlog nije u nacionalnom interesu Albanaca – usred straha od srpske trgovinske moći.

Čak i beznačajni eksperti u Evropskoj uniji kritikuju zvanično i nezvanično Ramu zbog njegovih izjava o „Velikoj Albaniji". Ono što želim da kažem jeste: Još uvijek imam više povjerenja u izjave isfrustriranog Rame (Velika Albanija), pragmatičnog Rame (Balkanska trgovinska unija) i razočaranog Rame (politička kriza i krize u Tirani), nego što ću povjerovati u vizije, obećanja i planove Vučića, Tačija, Ivanova, Dodika… Njihova prošlost puna je mrlja koje nas ispunjavaju nepovjerenjem prema svemu što govore i rade ti političari.

Kolebanje Rame između nacionalističke retorike i vizije evropskog Balkana neupućenima su čudne. Činjenica da je neko umjetnik, a potom političar, uz to još i albanski, može podstaći maštu, ali i zavist. Rami su potrebni saveznici jer mu nije lako. Ponekad on mora da se lijepo složi sa Srbima. Ali Albanci su mu potrebniji. Sve to se mora odvijati pod nadzorom Brisela. Evropa je ionako još uvijek predaleko od Balkana!

Politički nasljednici Adenaura i Šumana naprosto ne žele da uvide da političke pojave poput Rame danas ili Zorana Đinđića ranije, predstavljaju direktan izazov za politiku Vučića i Tačija, koji su se lijepo snašli u igri naizmjeničnih prijetnji i dijaloga.

Ako žele da Balkansko poluostrvo postane normalan dio Evrope, oni bi morali da se mnogo umješnije ophode sa tom igrom.

*Pisac i novinar Beće Cufaj rođen je 1970. u Dečanima na jugozapadu Kosova. Studirao je književnost u Prištini. Živi sa suprugom i dvije kćerke u Degerlohu kod Štutgarta. Između ostalog, objavljivao je tekstove u uglednim listovima Frankfurter Allgemeine Zeitung ii Neue Zuercher Zeitung. Njegov roman „projekt@party" objavljen je 2012.