Profiteri izbjegličke krize

Vrijeme skraćuju pjevanjem i igranjem nogometa. Ništa im drugo nije preostalo. 1.000 izbjeglica smo protekli vikend zatekli u centru za registraciju u Đevđeliji na makedonsko-grčkoj granici. Razlog: taksisti su opet blokirali tračnice preko kojih vozovi s izbjeglicama kreću u smjeru Srbije. Taksisti naime žele svoj dio „kolača“ kad se radi o poslu s izbjeglicama.

„Ostajemo ovdje sve dok ne dođu ministar, gradonačelnik i policija i ne kažu nam što će biti s nama. Kad prosvjedujemo svi nam kažu: mi smo kriva adresa za vaše zahtjeve. Ali sad smo na pravom mjestu, sad smo na tračnicama“, kaže jedan makedonski vozač.

Po osobi 25 eura

Taksisti su dobro zarađivali prošlo ljeto i jesen, kada je u Makedoniju dnevno stizalo više hiljada izbjeglica. Ali otkako ih je „samo“ po dvije, tri hiljade dnevno, iz kampa se prebacuju izravno na željeznički kolodvor. Na svakoj osobi sad dobro zarađuje državna kompanija Makedonske željeznice. Vožnja do granice sa Srbijom košta 25 eura. Za svakoga – bez obzira koje sunstarosne dobi bili putnici, kaže Mersiha Smajlović iz jedne makedonske humanitarne organizacije. „To me najviše smeta. Nedavno sam pratila izbjeglice do vlaka, nosila sam maramu i policija nije pazila na mene. Svojim sam očima vidjela kako se i maloj djeci naplaćuje puna cijena vožnje.“

Uoči početka izbjegličke krize Makedonske željeznice su bile praktički insolventne, putnike na liniji od Đevđelije na jugu do Tabanovaca na sjeveru zemlje moglo se prebrojati gotovo samo prstima jedne ruke. Ali otkako je Makedonija jedna od tranzitnih zemalja na „balkanskoj ruti“, ovdje svaki dan hiljade ljudi putuju vozom.

„Sanacija“ državne željeznice

Od ljeta do jeseni makedonska je kompanija dnevno zarađivala u prosjeku oko 100.000 eura. A cijene stalno rastu. Na početku je vožnja za izbjeglice (i regularna karta za „obične“ putnike) koštala po osobi sedam eura, nakon toga deset, a u međuvremenu košta 25 eura. Mersiha Smajlović je ogorčena. „Pohlepa Makedonske željeznice je stvarno zabrinjavajuća. Željeznica je odgovorna za to da su vozovi prepuni. Oni ne prestaju, jednostavno trpaju sve više putnika u njih i nitko to ne može kontrolirati.“

Dok su vlakovi prepuni, taksisti stoje pored svojih praznih vozila i čekaju. 25 eura po osobi, za vozača koji mjesečno zaradi samo 100-150 eura, jedna takva vožnja do granice sa Srbijom bi bila dobar posao. Pogotovo zato jer su mnogi nabavili mini-buseve kako bi mogli transportirati što više izbjeglica. No, svoj dio kolača ne žele samo taksisti.

Tu su i lokalni trgovci i poduzetnici. Čim stane vlak s izbjeglicama, na kolodvoru u Đevđeliji sve je puno mještana, koji došljacima prodaju kartice za mobitele, cigarete, pića i hranu. I to, naravno, po pet puta većoj cijeni nego u prodavnicama. Leen iz Sirije to naziva pljačkom: „Sve je preskupo, pa i hrana. Par krompira košta pet eura. Kad dođemo u Njemačku više nećemo imati ni eura.“

Dobar posao

Protest ljutitih taksista u Đevđeliji protekli je vikend pokazao učinak, barem kratkoročno: nakon višesatne blokade dozvoljeno im je „preuzeti“ nekoliko izbjeglica i oslobodili su tračnice. Do idućeg protesta koji će sigurno uslijediti. Kao i svugdje duž „balkanske rute“, i u Makedoniji je izbjeglički val za neke prvenstveno – unosan biznis.