Ubojstva u Minsku

"Nikada nisam mislila da bih mogla sresti nekog ko je umiješan u ubistvo mog oca", kaže Jelena Saharenko tiho. Ona skoro da nije spavala. Blijeda stoji pred jednim vratima u Cirihu iza kojih na nju čeka nekadašnji pripadnik Specijalne jedinice bjeloruskog Ministarstva unutarnjih poslova "SOBR", Jurij Garavski.

Nekoliko sedmica ranije je Garavski u intervjuu za DW izjavio da je 1999. godine učestvovao u navodnoj otmici i ubistvu Jeleninog oca, bjeloruskog ministra unutarnjih poslova Jurija Saharenka ali i šefa Centralne izborne komisije Viktora Gontčara, kao i biznismena Anatolija Krasovskog. Sva trojica su tada bili protivnici predsjednika Aleksandra Lukašenka, koji do danas vlada zemljom. Istrage u ovim slučajevima nikada nisu okončane i Saharenko još uvijek nije proglašen mrtvim. 

Nakon izjave Garavskog Jelena Saharenko je zamolila za susret s njim. "Želim ga pogledati u oči i osjetiti da li govori istinu", naglasila je ona uoči susreta. Dugo vremena je njena porodica strahovala da je, kako kaže, Juri Saharenko lagano raskomadan i ubijen. Sada, kako kaže, njena porodica želi znati što se tačno dogodilo. "Tada će se moja duša nekako umiriti", nada se 44-godišnja Jelena, koja posljednjih 20 godina živi u Njemačkoj. Ona je nakon nestanka njenog oca sa sinom, kao i mlađom sestrom i majkom dobila politički azil u Saveznoj Republici Njemačkoj.

Nije očekivao ubojstvo

Bivši ministar unutarnjih poslova je pripremao svoju porodicu na to da bi mu se nešto moglo dogoditi. Unatoč tome nije želio napustiti politiku. Saharenko, koji je nekoć podržavao Lukašenka, se koncem devedesetih godina svrstao među vođe opozicije. Njegov cilj je bila smjena predsjednika Lukašenka kojeg je smatrao diktatorom.

Saharenko je primijetio da je nadgledan. Jednog dana se namjerno odvezao u slijepu ulicu, otvorio vrata automobila koji ga je pratio i rekao: "Dečki, loše radite." Kasnije je svojoj porodici ispričao da je u autu bilo više mladih muškaraca. Sa hapšenjem je njen otac računao, ali ne i sa ubojstvom, prisjeća se Jelena.

Jelena ima  tamnu kosu i svijetle oči, govori polako i dirljivo. Uoči susreta u Cirihu je zabrinuta. Ipak razgovor sa Garavskim je za nju jedina mogućnost da sazna istinu: "Neću apelirati na njegovu savjest, neću ići u rat s njim. Znam da je bio u vrtlogu policijske mašinerije. Za njega nije bilo izlaza. Ne okrivljujem ga", kaže ona.

Bijeg iz Bjelorusije u Švicarsku

41-godišnji Garavski je visok skoro dva metra. Jako šepa, ali je sretan da uopće može hodati. U Švicarskoj, gdje je pobjegao koncem 2018. godine, je operirao kuk zbog ozljede koju je zadobio u automobilskoj nezgodi u Minsku za koju Garavski kaže da je bio atentat kojim ga je trebalo ušutkati. On se nada da će u Švicarskoj dobiti azil. Stvarne razloge svog bijega iz zemlje u razgovoru za DW on ipak ne želi pojasniti.

Na susret sa Jelenom Garavski nije odmah pristao. On strahuje da bi se ona mogla "okomiti na njega i okrivljavati ga". No nakon dokumentarnog filma DW-a, koji se zasniva na intervjuu sa Garavskim, on je promijenio mišljenje. Čuo je Jeleninu izjavu u kojoj ona kaže da to nije krivica Jurija Garavskog, već da je krivac vladajući sistem. "To je tako. Ja sam tada imao 20 godina. Nisam inicirao smrt njenog oca", kaže Garavski. On je, kako kaže, bio samo jedan zupčanik u sistemu. Misao je to kojom sebi očito želi olakšati ovu situaciju.

Težak susret u Cirihu

Na početku razgovora u uredu lista Neue Zuercher Zeitung, koji je stavio na raspolaganje svoje prostorije za ovaj susret, Jelena teško diše i kaže: "Vi ste mog oca posljednji vidjeli, ja Vam vjerujem." Jelena želi sve znati, kako je njen otac nadgledan, otet i ubijen. 

Oboje svakog trenutka mogu prekinuti razgovor, ali Garavski spremno govori o tome kako su Garavskog uhvatili, kako su mu stavljene lisice i kako je odvučen u auto. Šuteći su, kako kaže, napustili grad, samo je radio bio uključen. Kasnije je njen otac, kako navodi, položen na pod. Osnivač Posebne jedinice "SOBR", tadašnji potpukovnik Dmitri Pavličenko, je dva puta pucao u njega. Onda je, kako dalje kaže, leš u mušemi ubačen u gepek i odvezen u kremtorijum. "Ležao je licem okrenutim prema podu, baš kao i Gontčar i Krasovki. Svima im je pucano u leđa", kaže Garavski.

Garavski je potvrdio i nadzor, uključujući i praćenje koje je završilo u slijepoj ulici jer je o tome čuo od određenih "mladića" još prije 20 godina. Kako se sada ispostavlja to su bile njegove kolege.

Jelena ne plače dok sluša. Nakon dva sata Garavski viče "Pauza, Pauza!" i s mukom ustaje. Njegova operiran noga ga boli od dugog sjedenja. Stojeći pokazuje Jeleni kartu: "Ovdje je strelište u Vološčinu, ovdje je ulaz, a na ovoj ulici je ubijen Vaš otac."

Spremnost na zatvorsku kaznu

Nakon susreta Juri Gavarski vani pali cigaretu. "Iscijeđen sam poput limuna, emocionalno isrcrpljen", kaže on. Uvijek je, kako kaže, bilo teško reći istinu. "Meni je jasno, da sam ubica jednog oca, supruga i sina", kaže Garavski. Kaže da žali zbog toga jer se više ne sjeća svega, primjerice toga šta je Saharenko tada nosio.

Iako je Jelena mogla pitati sve što je željela, i sada je sigurna u to da Garavski ne laže, njenom srcu ipak nije lakše. Pojedinosti o smrti njenog oca su je ispunile dubokom tugom. "Gledala sam ga u oči i on mene također. Vidjela sam u njemu bezgranične osjećaje krivice", kaže Jelena. Ona želi da Garavski nakon svog priznanja ostane živ i nada se da će dati iskaz na sudu.

Garavski naglašava da je spreman za to. On je, kako kaže, također spreman na izdržavanje zatvorske kazne, međutim samo u nekoj europskoj zemlji. Ni u kom slučaju u Bjelorusiji jer tamo, kako kaže, mora strahovati za svoju smrt. 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android