"To što Libanon čini je poput čuda"

Rami je izgubio nadu da će se ikad više vratiti svojoj kući. "Vidio sam slike, sve tamo je uništeno, naša kuća, moja škola,..." Ramiju je šesnaest godina, već dvije godine živi ovdje u izbjegličkom kampu kod Zahlea u blizini libanonske granice sa Sirijom. Kad smo ga sreli prije godinu dana već se bio smjestio u istom šatoru u kojemu je i danas - na malom prostoru zajedno stanuju njegovi roditelji, baka, četvorica braće od kojih je najmlađem tek godinu dana, i Rami. Tijesno je i glasno, u šator dopiru glasovi susjeda. "Najbolje je što još mogu ići u školu. Ali tko zna dokad još."

Nastava u smjenama

Nastava po sirijskom nastavnom planu i programu se drži u jednoj školi koja je udaljena tri kilometra i to poslijepodne od 15 do 19 sati. U nekim mjestima u Libanonu je puno više izbjegličke djece nego domaće. Nastava se drži u smjenama - prijepodne i poslijepodne. Ramijevi omiljeni predmeti su kemija, fizika i matematika. Kaže, gotovo i nema kontakta s Libanoncima jer, izuzev puta do škole, uopće ne izlazi iz kampa.

"Ima prijatnih Libanonaca i onih manje prijatnih", kaže Rami, a njegova majka dodaje: "Neki su ljubazni i čak smo se sprijateljili s njima. Ali većina Libanonaca, prije svega ovdje u okruženju, još uvijek ne može prihvatiti to što živimo u njihovoj zemlji. Mnogi nas vide kao teret. Katkad neki od njih prolaze autom ovuda i dovikuju da bismo trebali plaćati stanarine za šatore, struju i vodu ili da se pokupimo."

Libanonsko društvo je u protekle četiri godine pokazalo u svijetu besprimjernu velikodušnost. 30 posto svih ljudi koji trenutačno žive u Libanonu su izbjeglice, većina njih iz Sirije. Službeno registrirano je 1,2 milijuna izbjeglica, usto dolazi više stotina tisuća onih koji uopće nisu prijavljeni. A njihov broj se povećava, jer je libanonska vlada u siječnju uvela vize za Sirijce, a viza se može dobiti samo uz stroge uvjete koje većina izbjeglica na može ispuniti.

To je bilo nužno uvesti, kazao je proteklog vikenda nakon sastanka s njemačkim ministrom vanjskih poslova Frank-Walterom Steinmeierom, njegov libanonski kolega Gebran Bassil. "Otkad strože kontroliramo granice stanje u našoj zemlji je postalo puno sigurnije", kazao je Bassil. Borci sa svih strana, naime, pokušavaju iskoristiti granično područje s Libanonom za povlačenje. Vojnici sirijskog predsjednika Assada svoje obitelji sklanjaju u selima Hizbolaha, a džihadisti svoje u većinski sunitima naseljenim općinama. Bassil je kazao da je stoga njegovoj zemlji potrebna i pomoć na području sigurnosti, pogotovo kako bi se zaštitili građani. Iako, dodao je Bassil, "čak i ako bi sve zemlje ispunile svoje obveze, to opet ne bi bilo dovoljno".

Zaustaviti krvoproliće u Siriji

"Ono što Libanon čini je poput čuda", istaknuo je njemački ministar vanjskih poslova, iskazujući tako svoje poštovanje prema Libanonu. "Međunarodna zajednica mora više učiniti", kazao je Steinmeier dodavši da on ispred Njemačke može "samo obećati da ćemo mi naša obećanja i ispuniti."

Njemačka je za ublažavanje izbjegličke katastrofe u Siriji i susjednim zemljama planirala izdvojiti ukupno više od jedne milijarde eura do 2017. godine. Dosad je 250 milijuna eura iz Njemačke uloženo u Libanonu u infrastrukturne projekte i uklanjanje otpadnih voda. Ali i za školarine. Stanje je aktualno takvo da gotovo dvije trećine izbjegličke djece uopće više ne mogu pohađati nastavu zbog nedostatka novca. Za više od polovicu njih koji, poput Ramija, pohađaju nastavu u libanonskim školama, Njemačka plaća školarinu.

No, iako pomoć stiže s brojnih strana, ona i dalje neće biti dovoljna jer je najbitnije ukloniti uzrok za najveću izbjegličku katastrofu nakon Drugog svjetskog rata, odnosno zaustaviti krvoproliće u Siriji. Steinmeier se nada u zajedničku inicijativu SAD-a i Rusije. Tko zna, možda takva jedna inicijativa nastane upravo sada, nakon prošlotjednog posjeta američkog ministra vanjskih poslova Johna Kerryja Rusiji.

Prije godinu dana, kad smo prvi put sreli Ramija, taj mladić je izravno stajao pred njemačkim ministrom vanjskih poslova. Tada je bio u skupini mladih ljudi koji su Steinmeieru predali jednu peticiju. Apel je tada bio upućen međunarodnoj zajednici s porukom: brinite se za nas i pobrinite se prije svega za to da se vratimo kući. Ali od tada se nije puno toga promijenilo, primjećuje Rami. Stoga i on, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, razmišlja o tome da se uputi u smjeru Europe.