Granica koje ima i nema

Toni dobro poznaje Tabanovce i okolinu. Tu je rođen, na sjeveroistoku Makedonije uz samu granicu sa Srbijom. Nosi papuče i majicu sa dvoglavim orlom ispod kojeg piše „Rusija“. Već je vidio dosta televizijskih ekipa. Drago mu je da može da pokaže neprohodan put. Tim putem odlaze izbjeglice kada ih taksisti, koji ih dovoze iz Đevđelije, iskrcaju na autoputu. „Ovdje kradu hranu po baštama i dvorištima. Gladni su, ali ne žele probleme sa domaćim stanovništvom“, priča Toni dok preko oborenog debla prelazi potok. Kaže da je prije nekoliko minuta istim putem prošla grupa od 50 izbjeglica. „Pola njih će ostati kod nas. Sigurno planiraju neki rat“, kaže Toni i dodaje da je providna taktika Iračana, Pakistanaca i Sirijaca koji su pobjegli od rata i bijede. Po njemu, oni žele prvo da se nasele u dovoljnom broju u zapadnoj Evropi, a onda će da proglase svoju državu. „Isto kao što su to uradili Jevreji“, dodaje.

Približavamo se mjesnoj željezničkoj stanici. Toni ima rješenje za problem: „Neka idu u Sjedinjene Američke Države. Nijemci i Francuzi mogu sakupiti izbjeglice i poslati ih avionima. I reći – izvol'te dragi Amerikanci, svakako ste izazvali ratove u Iraku i Siriji.“

„Moram da budem pametan“

Na željezničku stanicu upravo stiže grupa izbjeglica, koja je imala sreću da se u Đevđeliji izbore za mjesto u vozu. Komesarijat Ujedinjenih nacija za izbeglice UNHCR je u blizini podigao bijele šatore, koji donekle štite od žege. U popodnevnim satima nema ni volontera, ni ljekara, oni obilaze izbjeglice samo u jutarnjim satima. Izbjeglice ovdje često samo natoče vodu da bi potom nastavili pješke prema sjeveru. Na srpskoj strani granice tvrde da dnevno u zemlju uđe oko dvije hiljade izbjeglica. Jedan čovjek nam otkriva princip prelaska: „No police – go. You see police – go back.“

Ovamo stiže i Zaman iz Maroka, noseći veliki ranac. On je poseban, mada ne rijedak slučaj. Širokog osmijeha čovjek priča da je živio četiri godine u Atini i to bez papira. „Grci su fini ljudi. Ali policajci su pravi rasisti“. Zaman potvrđuje glasinu da grčka policija rijeku izbjeglica koristi da bi se otarasila ilegalnih doseljenika, onih koji godinama žive u Grčkoj. Tako su se u Makedoniji obreli i Kinezi koji su za život zarađivali masažom na grčkim plažama ili prodajom jeftine kineske robe u Atini. Oni su jedini, koji u stvari žele nazad, u Grčku. Zamanu se smučio život bez ljudskog dostojanstva. „Valjda ću naći put do Njemačke, tražim ga. Nije puno to što želim, neki pošten posao i pošten život“.

Marokanac će na tom putu morati prvo da pređe granicu prema Srbiji. Nema makedonske pogranične policije, ali srpski granični policajci ponekad iskrsnu sa mašinkama i dvogledima. Zaman kaže da mora biti pametan. Mito za policajce ne dolazi u obzir. „Nemam toliko para“, kaže on.

Igre žmire

Ljudi u uniformama srpske žandarmerije, koja je u stvari dio vojske, ne izgledaju kao tipovi koji bi uzeli mito. Na brežuljku se dosađuju osmatrajući Tabanovce. „Već ste 500 metara na teritoriji Srbije“, kaže jedan, dok se ostali smiju novinarima koji nisu vidjeli mali bijeli granični kamen. „Sad ćemo da vas strpamo u zatvor“, zbijaju i dalje šale. Jedan od njih, sa izbrijanom glavom i tetovažama na mišici, negoduje zbog makedonskih kolega, koji, po njegovom mišljenju, ne čine ništa da obezbijede granicu. Za njega je stvar prosta: „izbjeglice pokušavaju u gomili da pređu granicu, mi ih šaljemo nazad“.

Pogranične patrole ne služe hermetičkom zatvaranju granica, već vjerovatno doziranju dnevnog broja izbeglica. Na izbjeglice, kojima pođe za rukom da pređu granicu, čeka izbjeglički kamp u Preševu. Tu ih registruju i daju im vremenski ograničenu dozvolu za kretanje Srbijom. U jednom pismu, koje smo vidjeli svojim očima, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije nudi privatnim prevoznicima uvođenje posebnih linija od kampa u Preševu do Beograda. Prevoznici se rado odazivaju, naposljetku, izbjeglice plaćaju kartu koja košta 13 evra.

Srbija želi da ubrza protok izbjeglica prema sjeveru i da ih što prije uputi u Mađarsku. Stoga nije čudno što pripadnici žandarmerije poslije nekoliko minuta sjedaju u džipove i odvoze se. Čim su se vozila udaljila, nekoliko porodica iz Avganistana koje su čekale u žbunju, upućuje se ka skoro nevidljivom bijelom graničnom međašu.