Na stanici u Đevđeliji

„Sve sam prokleti terorista“, žali se makedonski policajac dok džepnom lampom pokušava da po vagonima pronađe skrivene izbjeglice. Jer, svakodnevna bitka za startne pozicije počinje uvijek iznova, u večernjim satima, kad međunarodni voz iz Soluna do Beograda, pređe grčko-makedonsku granicu i stane u Đevđeliji. Dvije hiljade izbjeglica čeka sa kartama koje su kupili na maloj stanici. U voz može da stane još maksimalno dvije stotine. „Teroristi, šta drugo? Pa dolaze iz Sirije“, nastavlja ogorčeni policajac. Njegove kolege su opuštenije. Iako su u kompletnoj opremi za ulične borbe, sa kacigama, štitovima i pancir-prslucima, većina čuvara reda puši, priča i smije se.

Tri dana za putovanje do Srbije

Pritom se od petka ovdje dešavaju stvari koje nikako nisu smiješne. Ljudi koji se pobjegli od ratova širom svijeta, moraju da se bore za mjesto u prepunom vozu. Djeca se ubacuju kroz prozor ili pak izbacuju – u zavisnosti od toga da li su i roditelji uspjeli da uđu. Neki se bore sa noževima u rukama. Bilo je mnogo povrijeđenih. Makedonske vlasti odnedavno na stanici izbjeglicama daju papire koji im omogućavaju da nesmetano putuju po zemlji i da koriste sredstva javnog prevoza. Međutim, sloboda putovanja ograničena je na 72 sata: do tada moraju da napuste zemlju ili podnesu zahtjev za azil u Makedoniji – koji ne želi ni jedan jedini od njih. Tri dana, dakle, da se stigne u 180 kilometara udaljenu Srbiju.

Muhamed ima samo još jedan dan. Taj 25-godišnjak iz Pakistana sjedi na ivici perona, okružen zemljacima. Svi oni iza sebe imaju opasan put – kroz Iran, Tursku i na kraju švercerskim brodom do grčke obale. Poslije svega što je doživio, boravak u Đevđeliji, bez kreveta i tuša, Muhamedu ne pada ni malo teško. „Zar niste gledali pakistansku televiziju? Prije dva meseca, talibani su upali u školu i ubili mnogo djece, djecu od osam ili šest godina, nevinu djecu.“ Tom krhkom mladiću nije do nasilja. Pogotovu ne želi da se bori za mjesto u vozu. Policija prednost daje porodicama sa bebama, Mohamed smatra da je to u redu. „Ja ovdje nemam nikakve šanse.“

Izvoz problema

Baš ljudi poput Muhameda su posljednjih dana najbolje mušterije taksiste Angela Stanojkova. On strpljivo sjedi u svom žutom automobilu iz kojeg trešti američki pop. Kao i sve njegove kolege u Đevđeliji, Stanojkov čeka da se nekom od pridošlica smuči sumorna stanica u malom gradu i da ruku zavuče dublje u džep, kako bi brzo stigao na sjever. „Za četiri osobe tražimo sto evra do mjesta Tabanovce. Cijena je realna, nije previše pretjerana.“

Tabanovce su sljedeći etapni cilj na takozvanoj balkanskoj ruti, zabit na sjeveru Makedonije, samo dva kilometra od granice sa Srbijom. „Mi ih zapravo vozimo do zvaničnog graničnog prelaza. Ali, kada izađu iz auta, krenu na lijevo, preko divljih staza, pješice do Srbije“, kaže Stanojkov.

To Makedoniji odgovara. Ta očajno siromašna balkanska zemlja preplavljena je izbjeglicama koje ilegalno dolaze iz Grčke, prema procjenama njih oko dvije hiljade dnevno. Sistem registrovanja i prihvatanja odavno je pukao, to se vidi u opštini Gazi Baba u Skoplju. Objekat je mjesecima bio pretrpan i zaključan – niko nije smio da uđe ili izađe. Organizacija za zaštitu izbjeglica „Pro Azil“ u svojim izvještajima koristi termin „logor“. Krajem jula, objekat je konačno zatvoren. Makedonija otada ima ne naročito kreativnu, ali pragmatičnu strategiju: izbeglicama pokazati put do Srbije i granicu ostaviti bez kontrole. To se zove „izvoz problema“.

Posao ide

Gradonačelnik Đevđelije Ivan Frangov, takođe ima ideje. Inspirisan Mađarskom, on sada predlaže da se između Makedonije i Grčke podigne ograda. Frangov je agenciji Tanjug rekao da „izbjeglice prljaju grad“ koje su EU i UNHCR „ostavili na cjedilu“. Ne bi mu svi njegovi sugrađani dali za pravo. Mnogi u tom, inače uspavanom mjestu, koriste priliku da nešto zarade. Na stanici, čitav niz plastičnih stolova. Posao ide: za jedan evro, dvije banane ili kesa kokica ili flaša vode ili punjenje mobilnog. Naravno, sve bez računa. Policiji to, čini se, ne smeta. „Biznismeni“ neće da pričaju sa novinarima.

Stanovnici su se apsolutno pomirili sa novonastalom situacijom. Samo par stotina metara dalje, u pješačkoj zoni i kafanama, možete da čujete teorije zavjere, kaže taksista Stanojkov. „Neki misle da imigranti donose neke bolesti ili da žele da nas okupiraju.“ On sam, naravno ne misli tako, ali o uzrocima bijede, ima šta da kaže: sumnja u prljavu igru međunarodnog faktora: „To mora da su Amerikanci, možda i Evropljani. Rat u Siriji nije izbio sam od sebe.“

Muhameda, izbjeglicu iz Pakistana, ne zanimaju takve priče. Rado prihvata prećutni dogovor sa makedonskim vlastima i samo želi da nastavi u pravcu Srbije i Mađarske. Još nije čuo da će Mađarska do kraja avgusta da završi ogradu na granici sa Srbijom. Za njega je stvar jednostavna: „Mnogi ljudi bježe u Evropu... Tu sa njima sam i ja.“ Za Muhameda „prava Evropa“ počinje tek tamo gdje može da podnese zahtjev za azil u nadi za boljim životom. „Ako budem imao sreće, stići ću Njemačku.“ Tamo želi da pronađe pristojan posao i izgradi sigurnu budućnost. „Ako budem imao sreće.“