Izbjeglička odiseja na putu ka Zapadu

Smjena za njemačke policajce Ronija i Jakoa počinje u pet sati ujutru. Oni ne žele da im prezimena budu objavljena. Dok pokreće službeni BMW, Jako kaže da su on i njegov kolega „nadležni za sve šta se dešava u pograničnom pojasu od 30 kilometara prema Austriji“. Još je mračno ali na autoputu ka Minhenu već je gust saobraćaj. Jako i Roni su u automobilu bez policijskih oznaka, a njihov zadatak je da pronađu ljude koji su ilegalno prešli granicu. Već u trećem vozilu koje su zaustavili – autobusu italijanskih registracija – nalaze dvojicu Nigerijaca koji su bez važećih dokumenata dospjeli u Njemačku.

Jedan od izbjeglica koji se predstavlja kao Kenedi, poslije početnog oklijevanja priznaje istinu: „Mislio sam da je dobra ideja da dođem ovdje i zatražim azil.“ Kenedi nam priča kako je prešao preko Libije i stigao do Italije, ali nakon više od tri godine u toj zemlji nije uspio da nađe posao. Ne smeta mu što ga je uhapsila njemačka policija. Ionako je krenuo ka Minhenu, da bi podnio zvaničan zahtjev za azil, kaže bez mnogo uzrujavanja.

Oba muškarca iz Nigerije policajci dovode u Rozenhajm. Ali tamo moraju da sačekaju na red. Kolege Ronija i Jakova bave se grupom od sedmoro sirijskih izbjeglica i krijumčarem ljudi koji je pokušao da ih prebaci preko granice. „Zaista smo na ivici mogućnosti“, kaže Jako, „svakoga dana imamo po 30 ili više osoba koje bez dozvole putuju u Njemačku.“

Čamcem u spas

Većina izbjeglica u ovom trenutku dolazi iz Sirije, Eritreje, Somalije, Avganistana, i Nigerije. Samo u Rozenhajmu je od početka godine registrovano 5.000 protivzakonitih prelazaka granice. U 2013. bilo je samo 4.000 ilegalaca, i to za cijelu godinu. Broj nezabilježenih prelazaka, kažu pripadnici ministarstva unutrašnjih poslova, takođe je veliki.

Mohamed Idris iz Eritreje prevalio je dug i opasan put. Nakon što ga su ga policajci uhapsili, podnio je zahtjev za azil i već nekoliko nedjelja živi u smještaju za izbjeglice u jednom predgrađu Rozenhajma. Iz svoje domovine na Rogu Afrike najprije je otišao u Sudan, a onda u Libiju. „U Libiji je bilo teško“, objašnjava Idris. „Jedan mjesec sam preležao u zatvoru. Ali onda sam napustio Libiju i čamcem došao u Italiju.“

Prelazak iz Libije u Italiju u prepunim čamcima je najopasniji segment putovanja. Ahmed iz Somalije, mladić od 17 godina, platio je krijumčarima 3.000 dolara da ga prevezu preko Sredozemnog mora. I on je u Rozenhajmu. Već tri nedjelje boravi u domu za azilante: „Ima veoma mnogo ljudi koji uzimaju novac i pomažu pri dolasku u Evropu.“ Ovaj mladić zapravo i nije želio u Njemačku, već još dalje na sjever, u Norvešku. Ali nakon što je uhapšen u Rozenhajmu, podnio je zahtev da mu se odobri azil.

Njemačka savezna policija nadležna je samo za registraciju izbjeglica. O njihovoj daljoj sudbini odlučuje Njemački zavod za migraciju i izbjeglice. Osobe koje su već registrovane u nekoj drugoj državi EU, po pravilu se vraćaju u te zemlje. U drugim slučajevima – kao što su Ali Ahmed i Mohamed Idris koji dolaze iz zemalja zahvaćenih građanskim ratom – osobe dobijaju određen nivo slobode i mogu da traže azil.

Raskršće švercera ljudi

U Rozenhajmu u južnoj Njemačkoj ukršta se više različitih puteva za krijumčarenje ljudi. Tu je balkanska ruta koja počinje čak u Avganistanu i vodi na jug Njemačke, zatim takozvana Brenerova ruta iz Afrike preko Sredozemlja, zatim Italije i Austrije. Ovde se ukrštaju i međunarodne željezničke trase, objašnjavaju policajci.

Sada je već podne. Roni i Jako i dalje rade – kontrolišu brzi voz Evrositi 88, u koji su se ukrcali sa austrijske strane granice. Prvog izbjeglicu nalaze već na vratima. Dok voz ulazi na njemačku teritoriju, obraćaju mu se: „We are German Police. Passport please!“ Očajni Afrikanac sluti šta traže od njega i rezignirano klima glavom. „Sudan“, kaže on tiho na pitanje o zemlji porijekla. Policajci ga pretresaju da bi utvrdili da li ima oružje ili neki drugi opasan predmet, ali ne nalaze ništa osim jednog papira. On nema nikakav prtljag, ništa osim odjeće koju nosi.

Papir je zapravo i jedini zvanični dokument koji posjeduje ovaj Sudanac. Dobio ga je od austrijskih vlasti, čija policija ga je kontrolisala tog jutra.

Od Kufštajna u Austriji do njemačkog Rozenhajma brzi voz putuje dvadeset minuta. Roni i Jako u vozu hapse dvojicu ilegalnih imigranata, a dok voz stiže u stanicu, pronalaze i trećeg. Oba policajca vjeruju da u vozu ima još ilegalnih izbjeglica i zato obavještavaju kolege na željezničkoj stanici u Mihnenu, slijedećoj stanici Evrositija.

Jedna Njemica koja putuje iz Italije i izlazi iz voza u Rozenhajmu kaže da je stanica u Bolcanu, u Južnom Tirolu, bila prepuna. Svuda su bile očajne izbeglice iz Afrike. „Nikada nisam doživjela tako nešto“, kaže ova žena, dok Roni i Jako odvode trojicu izbjeglica ka policijskoj stanici.