Srpsko-albanski Romeo i Julija

U predstavi nastupaju vrhunski srpski i albanski glumci. Šekspirova tragedija o mržnji, ljubavi i nadi dobra je paralela za zategnute odnose dva naroda. Na projektu koji su zajednički realizovali Radionica integracije u Beogradu i Kendra multimedija (Multimedijalni centar) iz Prištine, radilo se godinu i po dana. Jeton Veziraj, direktor Kendre multimedije, u intervjuu za DW govori o predstavi, koja će u maju biti izvedena i u Prištini.

DW: Kako je beogradska publika reagovala na predstavu?

Neziraj: Predstava je bila zaista dobra, a oduševljenje beogradske publike smo očekivali. U dvorani Narodnog pozorišta, gdje se možda prvi put čuo albanski jezik, bila je naravno odabrana publika, prije svega predstavnici medija, diplomate i srpski državni zvaničnici. Bio je tu i albanski ambasador kao i ambasador Kosova u Beogradu. Uopšteno mogu da kažem da su i publika i kritičari vrlo dobro primili predstavu, mada okolnosti nisu bile povoljne za to. Premijera je realizovana u trenutku koji ne bih mogao da nazovem optimalnim, sve iako u albansko-srpskim odnosima u posljednjih 30 godina nije bilo mnogo dobrih momenata.

Kada ste ranije u Beogradu izvodili predstavu „Let iznad kosovskog pozorišta“, bila je prisutna policijska pratnja, pred pozorištem su bili stražari, a gledalaca nije bilo mnogo. Ovaj put je, izgleda, bilo drukčije?

Naravno da je i ovoga puta bilo dosta policajaca oko pozorišta. Ipak postoji jedna bitna razlika. Predstava je ovaj put izvedena u Srpskom narodnom pozorištu, a radilo se o projektu koji su podržale obe vlade.

Koliko dugo je rađeno na projektu?

Dvije organizacije su počele sa radom otprilike prije godinu i po dana. Intenzivno se radilo na pripremi glumaca i nalaženju sredstava neophodnih za izvođenje ovog komada. Rad sa glumcima je trajao tri mjeseca. Mogu vam reći da je izabrana dobra ekipa glumaca iz Srbije i Kosova. Među albanskim akterima su Alban Ukaj, koji živi u Sarajevu, i Uliks Fehmiu, a sa Kosova - Armend Ismajli, Armend Baloku, Edona Rešitaj, Feriz Beriša, Arta Selimi. To je glumački ansambl koji je tri mjeseca intenzivno radio sa srpskim režiserom i glumcem Mikijem Manojlovićem – da bi se došlo do prezentacije koja se, uprkos izazovima i barijerama, pokazala neophodnom.

Za saradnju je izabrana upravo predstava „Romeo i Julija“ u kojoj je žrtva ljubavi dvoje mladih značila kraj neprijateljstva dvije porodice. Kako je taj sadržaj prenijet u srpsko-albanski kontekst?

Već i sama činjenica da smo se opredijelili za Romea i Juliju, ima svoje značenje i predstavlja i određen politički stav. Željeli smo da u komunikaciji sa publikom prevaziđemo jezičke i kulturne barijere kao i postojeći konflikt. Činjenica je da su ovi glumci – sedmoro sa Kosova i sedmoro iz Srbije, računajući i Uliksa Fehmiua, koji ima srpsko-albansku pozadinu – dugo radili na zajedničkom projektu, u kome se govori o ljubavi, mržnji, neprijateljstvu, ali prije svega o nadi, i ja sam optimista u pogledu njenog postojanja u realnom kontekstu. Smatram da je poruka jasna i bremenita značenjem i da publici kako u Srbiji tako i na Kosovu upućuje jasnu poruku da budućnost treba da bude drukčija, ili bar drukčija od onoga što poručuje ovo Šekspirovo djelo, dakle: optimističnija.

Kako se pozorišna predstava u kojoj publika ne razume polovinu onoga što je izgovoreno prati? Šta ste time htjeli da postignete?

To je bila jedna od najvažnijih stvari. Gledaoci sa kojima sam razgovarao bili su oduševljeni. Ovaj Šekspirov komad je svakome poznat bar u grubim crtama. Ali, u ovoj predstavi jezik više ne predstavlja barijeru, jer se govori albanski, pa se onda prelazi na srpski i obratno, to stapanje jezika, to prevazilaženje jezičke barijere, bilo je fascinantno i za mene lično, ali i za gledaoce. Treba da nam bude jasno da je dio publike na premijeri prvi put čuo albanski sa pozorišne bine. Utisci publike su bili zaista neobični. Baš u tome je potencijal ove predstave – u izvođenju na dva jezika.

To još jednom pokazuje značaj kulture. Može li da se kaže da ona stvara promjene i uspostavlja normalnost brže nego politički razgovori i sporazumi?

To je dokazano i ranije, i ovom predstavom. Možda zvuči preambiciozno, ali kultura, i u prvom redu pozorište, otvorili su put političkom dijalogu koji su tokom dvije godine vodile vlade u Beogradu i Prištini. U vezi s tim nemam sumnje da smo mi bili prethodnica te saradnje i da smo omogućili da ljudi u Beogradu i Prištini slobodno komuniciraju – da dođe do normalizacije kulturnih i političkih odnosa.

U albanskim i srpskim filmovima je često prisutan jezik mržnje. Koliko je teško ostvarivanje ovakvih projekata?

Projekti ove vrste su izazov u okruženju koje nije baš naklonjeno takvim inicijativama. Na ovakve projekte se, zbog neprijateljstava u prošlosti, gledalo sa velikom srdžbom. Čak i ljudi koji su učesnici ovakvih projekata meta su različitih etiketiranja i ucjena. I pored toga, vrijeme je pokazalo da oni koji su imali hrabrosti da se angažuju na takvoj vrsti projekata jesu heroji mira, a takvih heroja mira nema mnogo. Oni su sve uporniji i odlučniji u podsticanju takve komunikacije, koja je prije svega ljudska komunikacija. Svaku hvalu zaslužuju ljudi koji su učestvovali u ovom projektu i vjerovali u njega, prije svega glumcima na kojima je počivao teret prezentacije – oni su i pored nepovoljnih uslova dokazali da su istrajni, da vole svoj poziv, i to će učiniti i na premijeri u Prištini.

Kada će biti premijera?

Premijera u Prištini je 15. maja u Narodnom pozorištu Kosova. Ali, već sada znam da će publika u Prištini biti oduševljena, da će pozitivno primiti činjenicu da će na tamošnjoj pozornici prvi put Uliks Fehmiu – sin Bekima Fehmiua – glumiti na albanskom. Ne sumnjam (ostavimo sada skromnost po strani) da će ovo biti istorijski događaj.