Srbi traže nevjeste iz Albanije

Slađan Nikolić (39) živi u Jažincu nedaleko od Štrpca. Preko prijatelja je, kaže, upoznao 19 godina mlađu Fidu Nuriši iz zaseoka Ribare u albanskom dijelu Gore, planinskoj regiji Kuksa, na granici sa Kosovom. Vidjeli su se nekoliko puta i riješili da sklope brak. Oboje kažu da su sada srećni, da im je život ispunjeniji, razumiju se odlično. Jezik im je sličan, a Fida je naučila i naglasak svoje nove sredine. Počela je da ide u crkvu iako je, kako sama kaže, do prije godinu i po dana išla u džamiju u rodnom selu.

„Albanke su vrjednije od ovih naših“

„Svidjeli smo se jedno drugom, vidjela je moju kuću, svidio sam se tastu i tašti i život se nastavlja. Mnogo je bolje u braku i preporučio bih svima koji se još nisu oženili da to učine što prije“, priča Nikolić za DW. „Žene iz Albanije su mnogo vrjednije, rade poljoprivredu i poslušnije su od ovih naših ovdje koje više vole da uživaju, imaju i dosta drugačiji odnos prema starijima“, kaže Nikolić. Njegovu suprugu su, kaže, brzo prihvatile komšije iz njegovog i okolnih sela opštine Štrpce.

Fida priznaje da postoje razlike u životu u rodnom kraju i srpskoj enklavi na Kosovu. Drugačiji su običaji i navike, ali sve u svemu smatra da se u novom selu živi lakše i bolje. „Iz mog kraja, najviše u selo Sušiće, udato je nas 16. Viđam se povremeno sa njima. Družimo se. Lijepo me je prihvatila svekrva, komšinice me zovu na kafu, one dolaze kod nas. Za sada mi je jako lijepo, imamo dosta aparata u kući i naučila sam da radim sa njima. Vjerujem da će tako biti i nadalje. Hoću što prije da zaboravim život i muke u mom rodnom kraju“, priča Fida.

Ponuda i potražnja

U samom Štrpcu svi znaju da njihovi sugrađani traže nevjeste iz Albanije. Lokalne djevojke se zagonetno smiješe. Tvrde da nisu ljubomorne. „Ja zaista ne shvatam zašto se oni žene iz Albanije kada i ovdje ima dosta djevojaka“, kaže Jasmina koja radi u jednom od butika u Štrpcu. „Istina, ovdje se djevojke udaju znatno ranije. Momci se iz raznih razloga nisu ženili na vrijeme, njihove generacije djevojaka su se poudavale pa im mlade iz Albanije dobro dođu.“ Dodaje da mlade Goranke „poboljšavaju demografsku sliku Štrpca te da će u školama biti više srpskih učenika“.

Opština Štrpce ima oko 12.000 stanovnika i djevojke iz te opštine rijetko se udaju van nje. Međutim, one uvijek imaju veći izbor od muškaraca koji tradicionalno nasljeđuju imanja u udaljenim selima. Upravo tamo dolaze djevojke iz Albanije, kaže Slaviša Vasiljević iz Štrpca koji poznaje tematiku. „Sušiće je tipičan primjer za to. U to udaljeno i brdovito selo mnoge djevojke iz ostalih dijelova opštine ne žele da se udaju, a one koje dolaze iz Albanije brzo se adaptiraju i zbog sličnog geografskog terena.“ On ima i neke dileme i sumnje: „Kako će djecu, rođenu u tim brakovima, prihvatiti sutra njihovi školski drugovi? Znamo, naime, kakvi su odnosi Srba i Albanaca, naročito posljednjih dvadesetak godina. Hoće li se to reflektovati i na ovu djecu i njihove vršnjake?“

Ima i onih, poput politikologa Nenada Stojanovića, koji o ovome misle na drugačiji način. Djevojke iz Albanije, kaže, dolaze kao posljedica „ekonomske logike ponude i potražnje“. Jer, za muškarce koji su duboko zašli u četvrtu deceniju života to je „jedini način da se ostvare kao porodični ljudi“. Uz to, kritikuje Stojanović, porodice Goranki i Albanki imaju isključivo ekonomski motiv da udaju svoje ćerke. „Uveliko teče 21. vijek i smatram da to nije put za rješenje demografske i populacione slike. Zaista smatram da je ovaj proces u eri poštovanja i insistiranja na ljudskim pravima jako nazadan i loš. Na tlu Evrope u 21. vijeku je nepojmljivo da se ovo događa“, kaže on za DW.

Naši sagovornici nisu znali ili nisu htjeli konkretno da govore o tome ko se bavi ovim prekograničnim provodadžisanjem i da li naplaćuje svoje usluge. Neki građani Štrpca uvjereni su da provodažije dobijaju i po nekoliko hiljada evra, dok se rodbini mlade u Albaniji daju brojni pokloni.

Posla nema

„Kada bi svojevoljnih mješovitih brakova bilo ovoliko kao što je sada – to bi bio dobar pokazatelj da se ide u pravcu pomirenja i ostavljanja etničkih i religijskih stega po strani“, priča dalje Stojanović. „Međutim, ovo je dubok društveno-ekonomski fenomen zasnovan na najnižim egzistencijalnim potrebama. U vremenu kada su sve vrijednosne i etičke stege pale, ostao je samo čist materijalizam koji je duboko ušao u najvažniju instituciju na ovim prostorima – a to je porodica. To nije u klasičnom smislu ni politički, a ni nacionalni problem, ali cijeli proces može imati određene političke implikacije.“

Skoro svi sagovornici naglašavaju da na njihove nove sugrađanke niko ne gleda kao na neku prostu radnu snagu. Između ostalog jer nema toliko i da se radi. Oni, koji se bave poljoprivredom, imaju mašine i uglavnom te ljetne radove završe za dvadesetak dana. Stada ovaca i goveda odavno ovdje više nema, a jedna ili dvije fabrike koje su radile do prije dvije decenije u Štrpcu, odavno nisu u funkciji. Najveći broj ljudi živi od minimalca, penzija iz Srbije i sa Kosova, socijalne ili pomoći koju povremeno šalju brojne humanitarne organizacije.