So na rusko-njemačku ranu

Velik rat – velika glupost. A i mali rat nije manja glupost. Ali ja ni prstom ne mrdam protiv istorije – ma koliko bila krvava – ja, njeno slučajno dijete. Da nije bilo 22. juna, ovo bi pisao neko drugi. Moje buduće roditelje rat je slučajno bacio na razne strane, slučajno ih nije ubio, slučajno ih spojio poslije svog kraja i – eto vam mene. Plod slučaja, kao i sva posljeratna djeca. Nadam se da bih se žrtvovao, da ne dođe do četvorogodišnje rusko-njemačke tuče, no tada niko od mene nije tražio žrtvu – mene nije ni bilo.

Prosuđujem o ratu kao zakašnjeli svjedok. Eto vam pitanja: da li je bolje da se po tom čudovišnom ratu sudi o ljudskoj prirodi ili ipak ne? Da li rat otkriva istinu o svima nama ili je skriva?

Ne znam kako vi, ali ja mislim da rat izvrne na naličje čovjekovu prirodu, a to znači da je u njoj nešto drečavo vidljivo, a nešto drugo – nije. Rat i otkriva i skriva istinu o čovjeku. Rat nas zaprepasti. A čovjek je, po meni, opasan stvor.

Na vječno pitanje, ko je gori – Staljin ili Hitler, može se reći da su to bila dva kremena, koja su, kresnuvši jedan o drugi, izrodili požar Drugog svjetskog rata. Njih dvojica ne bi mogli ništa da zapale jedan bez drugog. No, Staljin se prvi pretvorio u vodeći kremen, čineći sve da bi Hitler došao na vlast, pa posljedično, i da povede rat.

Ne vjerujem u bajku da je Staljin prvi htio da napadne Hitlera. Staljin je, smatram, bio uvjeren da je konačno našao prijatelja koji ga moralno opravdava za sve: za kolektivizaciju, teror, smrt miliona. Hitler je bio jedinstvena pojava u istoriji, ravna Staljinu po razmjerama svjetskog zla. Hitler je za Staljina značio privremeni predah, samo što se Staljin grdno prevario u procjeni trajanja predaha.

Smatram da je Hitler mogao da pobijedi 1941. samo da nije bio ideološki psihopata. Rusija je posrtala pod Staljinovim zvjerstvima. To što se Staljin odrekao svojih vojnika koji su pali u njemačko zarobljeništvo, govori o unutrašnjoj slabosti njegove vlasti (uostalom, ta tradicija odricanja postoji sve do danas, mada u manjoj mjeri). Rusija je mogla biti lak plijen. Dovoljno je bilo da joj se da, uslovno govoreći, podnošljiv režim sa elementima nacionalne državnosti. Ali Hitler je mjerio Slovene rasističkim mjerilima, pa je i propao zbog te rasističke gluposti.

Staljin je, pak, prekrio slovenskom krvlju cijeli put kojim je prošao rat i upravo je ta krv postala prava zastava čuda pobjede.

Tokom rata nacisti nisu mogli Rusiji donijeti ništa dobro, samo jad. A „staljinovi sokolovi“ su malo toga dobrog donijeli u osvojenu Evropu – uveli su svoj sistem, kolhoze u Poljsku i istočnu Njemačku, teror, mučenje, streljanja nepodobnih.

Svako bi da po svome vidi 22. juni 1941. – dan napada nacističke Njemačke na Sovjetski savez. Ja ubrajam taj datum u najveća ovaploćenja čovjekove gluposti. Hitler i Staljin utrkivali su se u ostvarivanju sumanutih utopija. Njihov sukob je bio predodređen. No, te utopije same po sebi svjedoče o sumanutom dijelu čovjekove prirode.

Njemačka (dosta dugo Zapadna, a sada cijela) se pokajala za sav taj užas ratnog vjerolomstva. I na moje oči Rusija je njoj praštala i oprostila. U mom djetinjstvu smo se igrali rata i Nijemci su bili simbol pakla. Potom su Nijemci iz zapadnog dijela zemlje postali simbol ekonomske pobjede i moji vršnjaci su počeli da obilaze hotele proseći od njemačkih gostiju cigarete i žvake. Sada se Nijemci i Rusi jedni prema drugima odnose bolje nego što se moglo očekivati. Bez obzira na Ukrajinu, za Nijemce je Rusija doduše slaba, ali organska protivteža američkoj supersili. Rusi od Evrope (pa i uopšte) najbolje poznaju Njemačku, ona je za njih model humanog, socijalnog društva, koje za Rusiju izgleda kao nedostižni ideal.

Sa ljudskog stanovišta, rat koji je počeo 22. juna danas je velika rana koja je zacijelila, koju obje strane zajednički oplakuju. Ali danas imamo novu istorijsku krizu. Uzajamne optužbe Rusije i Zapada zbog zbivanja na Majdanu, Krimu i u istočnoj Ukrajini, ponovo su nam približili 22. jun na premalu vremensku udaljenost. Obnavljati zacijeljene rane, proglašavati ih gnojnim čirem – to je politička eksploatacija prošlog rata u Rusiji. Ona je usmjerena na mobilizaciju ruskog stanovništva u ime doživotnog očuvanja parametara aktuelne ruske vlasti sa mesijanskom utopijom „Ruskog svijeta“ i parolama tipa „Možemo mi opet kao četrdeset i pete!“ Blago govoreći, to nije najbolji način da se sačuva uzajamno rusko-njemačko povjerenje, a o stvarnim simpatijama i da ne govorimo.

Viktor Jerofejev je rođen 1947. u Moskvi. Autor je knjiga kao što su „Život sa idiotom“ (1991), „Strašni sud“ (1994), „Ruska ljepotica“ (1996), „Pet rijeka života“ (1998), „Enciklopedija ruske duše“ (1999), „Dobri Staljin“ (2004) itd.