Rusija i "njeni Nijemci"

22. jula 1763, jedna mlada žena sjeda za sto kabineta u zamku Peterhof kod Sankt Petersburga, uzima pero i potpisuje sljedeći ukaz: "Mi, Katarina Druga, Carica svih Rusa, dopuštamo svim strancima da dođu u naše Carstvo i da se nastane u guberniji koja im se dopadne." Istorijski dokument, koji se danas čuva u Ruskom državnom arhivu, ušao je u istoriju kao specifičan manifest tadašnje politike.

Nada u sticanje ekonomske moći

Poziv je bio upućen svim strancima, ali prije svega - Nijemcima. Uostalom, sama carica, rođena 1729. kao Friderike fon Anhalt-Cerbst, bila je Njemica. Poslije izvršenog puča i ubistva svog supruga Petra III (koji je takođe bio njemački princ - Peter Ulrih fon Holštajn-Gotorp), Katarina je došla na vlast. Poziv strancima da nasele Rusiju bila je jedna od njenih prvih javnih službenih radnji. Doseljavanje sa Zapada za caricu je značilo "nadu u ekonomski, ali i socijalno-kulturni razvoj ogromne zaostale zemlje čija je vladarka postala", tvrdi istoričarka Jekaterina Anisimova.

Katarina je u manifestu, na svoj specifično pregnantan način, opisala bogatstvo svoje zemlje i njenih rijeka i jezera, kao i "mnoštvo vrijednih ruda i minerala" koje je čekalo da bude otkriveno. Željela je da se u Rusiji "umnože manufakture i fabrike" i to sa ciljem da se poveća priraštaj i ekonomski osvoje "divlja polja". Naravno, bilo joj je stalo i da ojača svoju vlast što većim brojem lojalnih građana. Jer, rusko plemstvo uglavnom nije voljelo novu caricu, a apsolutnu većinu seljaka su činili ljudi odani svojim plemenitim vladarima.

U svom manifestu, Katarina je obećala došljacima mnogobrojne prednosti kao što su oslobađanje od služenja vojske, samouprava, poreske olakšice, početna finansijska pomoć, pa i 30 hektara zemlje po porodici. Doseljenicima je bila zagarantovana i sloboda upotrebe maternjeg jezika - i to posebno Njemcima. A omogućeno im je i "slobodno ispovijedanje vjere prema njihovim običajima i crkvenim pravilima."

I došli su...

Upravo je sloboda vjere za mnoge doseljenike iz Evrope - namučene vjerskim ratovima - bila odlučujuća prednost. Tako je bilo i sa porodicom Šic. Od 1780, ta porodica iz Hanštetena u današnjem okrugu Rajn-Lanu, protestantske enklave na katoličkom području, naseljena je u Rusiji. U toj porodici se i danas čuvaju useljenička dokumenta u kojima su ruski organi vlasti pedantno naveli broj "kočija, konja, žena i djece". Svoju novu domovinu je ta porodica našla u koloniji u blizini Černigova u današnjoj Ukrajini.

Već u prvih pet godina poslije Manifesta, u Rusiju se doselilo više od 30.000 ljudi - većina iz Njemačke. Oni su se naselili uglavnom u okolini Sankt Petersburga, zatim na jugu Rusije, na obali Crnog mora i na Volgi. Samo na obalama Volge nastalo je oko 100 novih sela.

Kao progresivni poljoprivrednici, vrijedne zanatlije i preduzetnici, ruski Nijemci su, poslije teških početaka u ruskoj klimi, uspjeli da ostvare poprilično blagostanje. Napoleonovi ratovi doprinijeli su stvaranju novih talasa doseljenika - pa je u Rusiji sredinom 19. vijeka već živjelo oko 500.000 ruskih Nijemaca.

Od Hanštetena do Rusije i natrag

I naselje porodice Šic je procvjetalo: tamo se baratalo najnovijim dostignućima agrarne nauke. Početkom 20. vijeka, mjesna knjižnica se pretplatila na desetak časopisa iz Njemačke. Nekoliko kilometara dalje, postojalo je katoličko selo, sa kojim protestantski imigranti naravno nisu imali mnogo kontakata - bračni partneri tražili su se u Njemačkoj. Slavili su se praznici, postojala je i njemačka škola.

Taj život je na početku 20. vijeka prekinut na užasan način. Prvi svjetski rat je donio ozbiljne probleme. Iako su mnogi muškarci vojevali na strani Rusa, ruski Nijemci su se našli pod generalnom sumnjom kao "mogući izdajnici".

"Ali, to je bilo još cvijeće u poređenju sa onim što je kasnije došlo", kaže Galina Šic, koja danas čuva dokumentaciju svoje porodice. Uslijedili su doba gladi u Ukrajini, antinjemački pogromi, pretvaranje kolonija u kolhoze, oduzimanje imovine imućnim seljacima. Došao je i Drugi svjetski rat - oni koji su govorili njemački automatski su nazivani "fašistima". Po ukazu Najvišeg sovjeta SSSR-a, svi ruski Nijemci su u ljeto 1941. za samo nekoliko nedjelja deportovani u Sibir. Sa njima - i porodica Šic. Pola njenih članova umrla je u radnim logorima od gladi i bolesti. Poslije Staljinove smrti, porodica je prebačena u Kazahstan, a kasnije u Kalmikiju, gde je Galina Šic i rođena - prije 50 godina.

Godine 1990, Sovjetski Savez se raspada. Život je, posebno u "zadnjim dvorištima imperije" bivao sve teži. više od dva miliona ruskih Nijemaca odlučilo je da se vrati u svoju "istorijsku otadžbinu". U Rusiji danas ima samo još oko 800.000 građana njemačkog porekla - većina njih živi u Sibiru.

Porodica Šic u Njemačku se vratila 1995, tačno 210 godina nakon što je napustila zemlju. Bez "kočija i konja", ali - sa dosta djece. Danas ona živi u Kelnu, koji i nije tako daleko od Hanštetena.

Katarinin manifest je obilježio sudbinu porodice Šic

Novi početak u "novoj staroj domovini" nije bio jednostavan - već i zbog jezičkog problema. "Moja baka Margareta nije govorila ruski, osim kad je psovala", kaže Galina Šic. Ali, ta baka je govorila bar jednu vrstu njemačkog slenga koji je ostavila u nasljeđe svom sinu - Galininom ocu, Teodoru Konradoviču. "On po povratku nije mogao da gleda njemačku televiziju jer taj sleng iz 18. vijeka nije imao mnogo zajedničkog sa standardnim njemačkim jezikom", prisjeća se Galina Šic. "Deda Feđa" je čak bolje razumio holandski jezik, a sama Galina je morala praktično da uči njemački iznova.

Da li osjeća nostalgiju? "Često", priznaje Galina, koja danas živi od čuvanja djece - a to je zanimanje kojim je oduvek željela da se bavi. Povremeno sanja procvjetalu stepu, daljine, a nedostaju joj i drugarice i drugovi iz mladosti. "Ipak, sigurna sam", kaže, "da će moja djeca i unuci u Njemačkoj imati bolju i iznad svega sigurniju budućnost."

Autor: Anastasija Boutsko / Saša Bojić

Odgovorni urednik: Svetozar Savić