Sirijske izbjeglice u libanonskom vakuumu

Na prvi pogled, izbjegličko naselje u Minija distriktu u sjevernom Libanonu izgleda više kao nespretno postavljen staklenik nego kao izbjeglički kamp. Plastične cirade bodu oči usred idiličnog voćnjaka limuna. Nekada zamišljeno kao privremeno naselje, kamp postaje trajni smještaj za sve veći broj sirijskih izbjeglica kojih je prema službenim izvorima u Libanonu 1,3 miliona. No procjenjuje je se da ih ima i do 1,6 miliona.

Maher (ime promijenjeno) je zgodan i lijepo odjeven muškarac. U Alepu se bavio uređivanjem staklenika širom zemlje bogate obradivim površinama. Sada, uzgaja nekoliko sadnica u saksiji svog šatora - plastično naselje izniklo je na obradivoj zemlji 20 minuta od Tripolija koji se nalazi na sjeveru zemlje, a tamošnja vlada odavno je ocijenila da šatori nisu podobni za život.

"Ima mnogo problema u kampu", govori on za DW, sjedeći prekrštenih nogu na madracu veoma pažljivo postavljenom na pod. Iako je njihov šator gotovo neuvjetan za život, on ga je pažljivo podijelio u dvije sobe - kuhinju, sa policama za hranu i malom plinskom ringlom i spavaću sobu koja je ujedno i dnevni boravak sa madracima na podu. Tu je čak i televizor, kao i trenažer, koji se nalazi u ćošku sobe. Sve je očišćeno do perfekcije i dekorisano s mnogo ukusa.

Od privremenog boravka do trajnog opstanka

Poput mnogih Sirijaca, Maher je napustio Alepo prije dvije i po godina - nadajući se da će sa ženom i dvije kćerke pričekati kraj rata i stabilizaciju situacije u zemlji. Ali, kako je nekoliko mjeseci preraslo u jednu godinu, jedna godina u dvije, privremeni smještaj u plastičnim šatorima podignut na "nenaseljivoj" zemlji postaje sve duži.

Situacija svakako, u pogledu zakonodavstva, postaje sve više izazovna i sve manje održiva. Nakon što je libanonska vlada nametnula cijeli paket taksi i zahtjeva Sirijcima kako bi mogli obnoviti svoje vize i legalno boraviti u Libanonu, mnogi su, poput Mahera, bili prisiljeni da se odreknu dokumenata, što ograničava njegove mogućnosti poput slobode kretanja i primanja osnovnih životnih usluga. "I to je upravo naš specifičan problem, što ne možemo da napuštamo kamp", kaže Maher.

"Ovo se odražava na sve aspekte ljudskih života", objašnjava Layal Abou Daher iz Izbjegličkog vijeća Norveške. "Ako se ne možete slobodno kretati, kako onda možete pronaći posao? Ako ste žrtva zločina, kako da odete u policiju?"

Maher je nekoliko puta izlazio iz kampa kako bi pronašao posao, riskirajući da ga uhapse. Ali, nakon što je uhapšen na kontrolnom punktu, proveo je mjesec dana u zatvoru, a nekoliko hiljada dolara potrošio je na advokata kako bi bio oslobođen. Pomirio se sa sudbinom da mora ostati u kampu zarad dobra svoje porodice.

Žene i djeca radnici

Iako njegov otac radi na pijaci u centru Tripolija, niske nadnice jedva da su dovoljne kako bi prehranio svoju širu porodicu. Prema riječima Aboua Dahera, slična situacija natjerala je mnoge porodice da pošalju svoju djecu da rade, kako bi im to bio alternativni izvor zarade bez da rizikuju hapšenje hranitelja porodice.

"Postoji mišljenje da je manja vjerovatnoća da će uhapsiti žene ili djecu", objašnjava Abou Daher. "Tako da, umjesto da idu u školu, djecu se šalje na posao, s obzirom na to da glava kuće nije u stanju legalno raditi."

Nadajući se da će svojoj djeci priuštiti bolji život, Maher planira u narednim sedmicama otputovati u Evropu. Planira posuditi novac kako bi platio krijumčare koji će njega, njegovu žuenu i kćerke brodom prevesti do Turske i Grčke. Iako većina Sirijaca u Tursku stigne legalnim putem bilo avionom ili trajektom. A Maher, zbog toga što nema riješeno pitanje prebivališta u Libanonu, ne može ući u tu zemlju legalno, nego je prisiljen upustiti se u dva krijumčarska poduhvata preko mora.

"Ovdje nemaju mogućnost da se obrazuju", priča dok se njegova djeca igraju u susjednom šatoru. "Oni čak ne znaju ni svoja imena napisati."

Čekajući zimu, nadajući se Evropi

S obzirom na to da čeka novac i vijesti od porodice o putovanju a i o situaciji u Njemačkoj, ne može planirati svoj put prije zime, a tada će zahladniti, a ozloglašena ruta biti još opasnija. A za njegovu sedmomjesečnu kćerku Ranu ne može da se nađe ni odgovarajući prsluk.

Ali, i ostanak u kampu tokom zime rizik je sam po sebi. Iako je ovo idealan oktobarski dan, u kojem mnogi uživaju sjedeći ispred šatora i hvatajući zrake sunca koje se probijaju kroz grane limuna i nara, kamp ne može izdržati zimske uvjete. S obzirom da električnu energiju dobijaju samo povremeno i nelegalno to znači vrela ljeta bez ventilatora i hladne zime bez grijanja. Kada pada slaba kiša to znači da će se stvoriti blato; jaka kiša znači prokisle šatore, hipotermiju i druge bolesti. Za mnoge izbjeglice, život u kampu i dalje će biti realnost, iako su stotine hiljada izbjeglica emigrirale u Evropu, to je tek 0,2 posto ukupnog broja sirijskih izbjeglica.

Maher sliježe ramenima na pitanje da li se boji napustiti kamp. "Čak i ako umremo u putu, ovdje ćemo umrijeti svakako", kaže Maher.