Sefardi u BiH, narod koji tiho iščezava

"Nije bilo aviona, nije bilo GPS-a, niti interneta pa da imate informacije gdje i kako ići. Evo, ni današnjim izbjeglicama nije lako, a kamoli prije skoro 500 godina", kaže sarajevska sefardska Jevrejka Sonja Elazar, po ocu Elazar i Kabiljo, po majci Pesah i Hajon. Elazar, čija familija vuče korijene iz Toleda, je opisala svakodnevni život Jevreja, te njihove običaje i tradiciju u svojoj knjizi "Iz albuma bosanskih Sefarda". Sefardima, Jevrejima sa jugozapada Europe, nastavlja priču Elazar, vrata Osmanskog carstva otvorio je tadašnji sultan Bajazit II.

"Bajazit II je bio mudar čovjek, jer je znao da se radi o pismenim ljudima, svi su govorili po nekoliko stranih jezika, imali su vrlo razvijenu trgovačku mrežu i bili dobre zanatlije. Ono što je njemu bilo posebno važno – među njima je bilo i jako dobrih ljekara i vidara", kaže Elazar. Ipak, dodaje, "nije to bila baš velika ljubav, prije jedan interes, ali i jedan dobar poslovni potez".

Napominje da Jevreji nisu mogli posjedovati zemlju, niti biti vojni službenici, no mogli su živjeti u gradovima, organizirati se u zajednice, trgovati, školovati se. Došljacima se nije bilo teško adaptirati u novoj sredini, budući da su već imali doticaja s osmanskom i arapskom kulturom, a Osmanlije ih nisu priječile da zadrže svoju tradiciju, vjeru, običaje i jezik.

Slatki običaji

"Ima toliko lijepih običaja, a posebno mi je drag jedan koji moja sestra i ja još uvijek održavamo. To je običaj da se za zaruke, vjenčanje ili babine pripremi jedan lijepi tanjur pun najljepših kolača. Uz to se pošalje poklon, ali se ne šalje cvijeće, već se iznos za cvijeće uplati u humanitarne svrhe. Taj tanjur s kolačima se zove 'Platu di novia', sa specijalnim kolačima od badema", opisuje Elazar. U svojoj knjizi, prepunoj starih, većinom vlastitih obiteljskih fotografija, opisala je baš takve običaje, vjerske rituale koje Jevreja prate od rođenja do smrti. Sve je začinila sitnicama poput recepata za tradicionalna jela, opisom mode i modnih detalja iz svakodnevnice "zlatnog doba" za Jevreje u Bosni i Hercegovini.

To "zlatno doba", kako kaže, bilo je u doba Austro-ugarske vladavine (1878. – 1918.). "Jevrejima je bilo krasno. Bili su bogati, a Beč im je bio glavni grad. Moje tetke i ujaci su se školovali u Beču, za svaki ozbiljniji ljekarski pregled išlo se u Beč, a u taj grad se išlo i zbog kupovine novoga šešira ili cipela", kaže Elazar.

S dolaskom Austro-Ugarske, kako tvrdi Eli Tauber iz Jevrejske opštine u Sarajevu, dolaze i nove skupine Jevreja, ovaj put Aškenaza, porijeklom iz srednje Europe. "Teško je procijeniti koliko je sefardskih Jevreja došlo prije 450 godina, no došlo ih je dovoljno da se formira zajednica i izgradi prva sinagoga u Sarajevu 1581. godine. Od 1800. godine broj Jevreja počinje rasti, a najveći broj je zabilježen između dva svjetska rata, kada je u Sarajevu živjelo oko 12.500 Jevreja, odnosno oko 14.500 u Bosni i Hercegovini", kaže Tauber. Upravo u tom periodu, dodaje on, samo u Sarajevu je bilo šest aktivnih sinagoga.

Sarajevo, BiH bez rabina

Danas je, za malobrojnu Jevrejsku zajednicu, aktivna samo jedna sinagoga u Sarajevu, gradu u kojem ne postoji rabin još od 1968. godine, kada je umro Menahem Romano, sarajevski i banjalučki rabin i nadrabin tadašnje Jugoslavije. "Da imamo rabina ljudi bi vjerovatno i više dolazili u sinagogu. Imali smo gostujućeg rabina za veće praznike, ali da imamo stalnog rabina i atmosfera bi bila drugačija", smatra Sonja Elazar.

Nepostojanje rabina u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, posljedica je najmračnijeg perioda za Jevreje, pa tako i Sefarde u BiH. Sonja Elazar je u Drugom svjetskom ratu izgubila 153 člana familije, što s očeve, što s majčine strane. "Drugi svjetski rat je bio strašan. Moji su bili u Zenici. Oca su štitili rudari, ali je bio i premlaćivan i vođen na strijeljanje, jer je, osim što je bio Jevrej, radio i za partizane, slao im informacije i lijekove. Ukupno 153 člana očeve i majčine porodice je ubijeno u Loborgradu, Auschwitzu, Jasenovcu i Gradišci. Majka je pronašla samo jedan grob, od sestre koja je u logoru u Đakovu umrla od pjegavog tifusa".

Mračno doba za Jevreje

Prema dostupnim podacima, kako navodi Eli Tauber, u Drugom svjetskom ratu je stradalo između 65 i 70 posto Jevreja u BiH. "Oni koji su preživjeli, preživjeli su zahvaljujući pomoći ili komšija ili prijatelja, koji su im pomogli dobiti propusnice da dođu do Mostara, koji je bio pod italijanskom kontrolom, a Italijani nisu progonili Jevreje, već su ih transportirali na jadranske otoke, gdje ih nisu ubijali, već im samo ograničavali kretanje i druga prava. Od 1943. počinje i sve masovniji odlazak Jevreja u partizane".

Osipanje jevrejskog stanovništva, kako kaže Tauber, nastavlja se i poslije Drugog svjetskog rata, jer se mnogi preživjeli ne vraćaju u Sarajevo, već ostaju tamo gdje su se zatekli, a broj se dodatno reducira od 1948. do 1951. godine, kada mnogi Jevreji odlaze u novoformiranu jevrejsku državu – Izrael. Novi, komunistički režim poslije rata također nije išao u prilog očuvanju Jevrejske zajednice u Sarajevu.

"Mojima su uzeli sve što su imali – kuće, apoteku, sve. Moj otac je bio prisiljen pokloniti apoteku... Pored tolikih kuća morali smo u zajednički stan. Sve je bila otimačina, ali moji su govorili – dobro je, ne proganjaju Jevreje. Moja mati je rekla – kad su otišle glave, neka odu i kuće", prisjeća se Sonja Elazar, rođena nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata. Napominje i da su u to vrijeme komunističke vlasti zabranile rad svih jevrejskih institucija, osim Jevrejske opštine.

I taj režim dočekao je svoj kraj, no niti novo, demokratsko uređenje nije donijelo ništa dobro Jevrejima. "Restitucije nema, mojoj majci su nacionalizovana 24 stana u centru Sarajeva, i sada te stanove posjeduje neko drugi... Čak i da uđemo u Europu, da se počnu primjenjivati zakoni i standardi EU, neće više biti ljudi kojima bi ti stanovi mogli biti vraćeni", upozorava Elazar.

Tiho nestajanje

Punih 450 godina nakon dolaska u Bosnu i Hercegovinu, Jevreji se suočavaju sa tihim nestajanjem. U Sarajevu ih je trenutno, kako kaže Eli Tauber, oko 700, mahom starijih ljudi, bez omladine koja bi trebala nastaviti održavati specifičnu tradiciju i običaje sefardskih Jevreja. Njihov jezik – ladino, svojevrsna kombinacija španskog, portugalskog i hebrejskog jezika, uz primjese turcizama i lokalizama, je na izdisaju i zna ga još tek nekoliko starijih ljudi u Sarajevu. Do Drugog svjetskog rata taj jezik je bio uvriježen među jevrejskom populacijom u BiH, a sefardske romanse, uz bosansku sevdalinku, tvorile su jedinstven muzički milje ovog podneblja.

"Moji su roditelji govorili ladino, a moja nona (baka), tatina mama, je znala samo taj jezik... Sjećam se i sefardskih romansi. Moj otac je objavio i zbirku tih 'romancero' pjesama, prikupio ih je od starih ljudi. Moja majka je jako lijepo pjevala, ali je poslije (Drugog svjetskog) rata prestala, jer joj je pobijena cijela familija", prisjeća se Sonja Elazar.

U nadi da tradicija i bogato kulturno naslijeđe bosanskohercegovačkih Jevreja Sefarda neće iščeznuti, Jevrejska opština u Sarajevu manifestacijom obilježavanja 450 godina od dolaska Jevreja u BiH, od 11. do 16. oktobra, želi podsjetiti na sve ono što je taj narod ugradio u neraskidivu, šaroliku kulturnu i historijsku baštinu ove balkanske zemlje.