"Sankcije SAD-a Iranu su rizična i naivna igra"

Deutsche Welle: Koji je motiv za ponovno stavljanje na snagu višestruko kritikovanih sankcija protiv Irana od strane SAD-a?

Henning Riecke: Za Amerikance, pitanje atomskog naoružanja nikada nije bilo jedina važna stvar, već su oni uvijek imali čitav niz optužbi na račun Irana. To uključuje i podršku šiitskim oružanim grupama u susjednim zemljama; pritisak na Izrael, odnosno  negiranje prava Izraela na postojanje; nepoštivanje ljudskih prava u Iranu; sukob sa Saudijskom Arabijom; uloga koju je Iran preuzeo u Siriji i Iraku, čime je poboljšalo stratešku poziciju Irana.

 Amerikanci se žele suprotstaviti tome. Sa stajališta SAD-a, nuklearni sporazum sa Iranom izvorno je bio usmjeren isticanju pitanja o nuklearnom naoružanju, te da se u nekoj mjeri olakšaju dalji pregovori s Iranom. To nije funkcionisalo.

Sada se američka vlada predvođena Donaldom Trumpom i Republikancima, nada da će pritisak koji namjeravaju izvršiti, uzrokovati da usljed ekonomskih sankcija dođe do sloma režima u Teheranu i da će potom Iranci donekle ponovo uvesti vladavinu demokratije.

Da li politika SAD-a realna?

Ne, to je vrlo rizična i naivna politika. Iako se mnogi Iranci žale na njihovu vlast, oni načelno nisu protiv Islamske republike. A prije svega, oni su vrlo nacionalistički raspoloženi i mrze uplitanja izvana. To da su SAD, zajedno s Velikom Britanijom, 1953. godine svrgnule demokratski izabranog predsjednika i na vlast vratile šaha, koji je bio autoritarni tiranin, Iranci nisu zaboravili. To zna i svaki učenik u Iranu.

Kako ocjenjujete šanse da EU, ustvari Savezna vlada Njemačke, privrednim garancijama Iranu može održati u životu sporazum o nuklearnom naoružanju?

Šanse nisu dobre. Sekundarne sankcije će i za neameričke firme u mnogim sektorima poslovanje sa Iranom učiniti gotovo nemogućim [sekundarne sankcije znače da će sve kompanije koje posluju s Iranom, a potpadaju pod sankcije, biti suočene sa kaznama u SAD-u, nap. ur.]. I svaka druga vrsta poslovanja više se neće moći finansirati, jer banke neće učestvovati u tome, kako se ne bi suočile sa američkim sankcijama.

To su stvari kojima se Evropska unija ne može tako lako suprotstaviti. Doduše, postoji takozvani "Blocking-Statut", koji evropskim kompanijama u određenom smislu ne dopušta da se podvrgnu sankcijama protiv Irana i uključuje mogućnost odštete. Ali, to je teško provesti. Kompanije pak same odlučuju hoće li se dugoročno povući sa tržišta SAD-a ili ne. A ono je još uvijek mnogo privlačnije od iranskog. Ne postoji pravni okvir prisiljavanja evropskih kompanija da budu aktivne u Iranu.

To znači, Amerikanci su sada kreirali situaciju u kojoj više niko ne može poslovati s Iranom, izuzev Rusije i Kine i njihovih državnih kompanija, koje mogu naći načina za provođenje platnih transakcija. EU pak ima relativno malo mogućnosti.

Postoji li još uvijek baza za zajedničku politiku prema Iranu od strane EU, odnosno Njemačke, i SAD-a?

Ja zaista vjerujem da je interes Nijemaca i Evropljana da na neki način ponovo pridobiju Amerikance. Međutim, kada se pogleda lista ministra vanjskih poslova Pompea, zahtjevi upućeni Iranu čine se teško ostvarljivim. To su vrlo teški ustupci koji se tiču nuklearnog programa i kojima se traži bitno i trajno smanjenje, i to puno veće nego što predviđa nuklearni sporazum. Razvoj balističkih projektila trebao bi biti sveden na veoma nizak nivo. Iran bi se trebao povući iz svih sukoba u susjednim zemljama i okončati podršku šiitskim grupacijama. To su zahtjevi čije ispunjenje se ne može dokazati baš tako lako. U svakom slučaju, Iran bi morao u toj mjeri promijeniti svoju vanjsku politiku da bi na kraju ona potpuno odudarala od one islamske republike.

Nisu li to preveliki zahtjevi?

Mora se ustanoviti na čemu Amerikanci zapravo insistiraju. Ispravno je i to da se iranski raketni program mora smanjiti. Da bi se o tome pregovaralo, to mora biti dio nekog paketa. Izraelsko pravo na postojanje ne smije se dovoditi u pitanje, čak i ako je to teško očekivati od Irana, gdje je antagonizam prema Izraelu državni rezon. I u principu, mora se zahtijevati da Iran u sukobima u Siriji i Jemenu igra konstruktivnu ulogu i iskoristi svoj uticaj na određene grupe, kako bi se okončali sukobi.

Kada bi Iran to mogao uraditi, Amerikanci bi tada jedva mogli reći: "Vi ste loši momci." Ali o tome bi se trebalo pregovarati u okviru vrlo velikog paketa, s puno ustupaka od strane Irana. U većini oblasti, Amerikanci i Evropljani bi bili zajedno, ali je previše porcelana razbijeno. Povjerenje je nestalo, nakon što Trump tražio da se o nuklearnom sporazumu ponovo pregovara i tu se postavlja pitanje: Da li je dogovor još uvijek moguć?

Šta Iran treba učiniti?

Jednostavno, Iran nema interesa za pregovore o ovim sankcijama za nastavak provođenja nuklearnog programa. U stvari, Iran bi imao interes da na bilo koji način izađe u susret Zapadu. Ali Amerikanci su postavili toliko visoke kriterije da ih Teheran jedva može ispuniti.

Henning Riecke je direktor Programa za transatlantske odnose Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP).

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android